|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Nahod Simeun
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Nahod Simeun (I dio)
Uranio starac kaludjere
Na Dunavo na vodu studenu,
Da zavati vode na Dunavu,
Da s' umije i Bogu se moli;
Namjera je starca nanijela,
Nadje starac sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
Mlidijase u njemu je blago,
Odnese ga u svog namastira;
Kad otvori sanduk od olova,
Al' u njemu blaga ne bijase,
Vec u njemu jedno musko cedo,
Cedo musko od sedam danaka;
Iz sanduka cedo izvadio,
Pokrsti[11] ga u svom namastiru,
Lijepo mu ime nadjenuo,
Nadjenuo: Nahod Simeune.
Ne sce davat' cedo na dojilje,
Vec ga rani u svom namastiru,
Rani njega medom i secerom.
Kad je bila cedu godinica,
Kolik' drugo od tri godinice;
Kad je bilo od tri godinice,
Kolik' drugo od sedam godina;
A kad bilo od sedam godina,
Kolik' drugo od dvanaest ljeta;
Kad je bilo od dvanaest ljeta,
Kolik' drugo od dvadest godina.
Cudno Simo knjigu izucio,
Ne boji se djaka nijednoga,
Ni svojega starca igumana.
Jedno jutro u svetu nedjelju
Izisli su djaci namastirski,
Te s' igraju igre svakojake:
Skacu skoka, mecu se kamena,
Preskace im Nahod Simeune,
Preskace im, kamenom odmece;
Mani bjehu djaci namastirski,
Pa govore Nahod-Simeunu:
"\Simeune, jedan nahodnice!
"Ti ne imas roda ni plemena,
"Ti se ne znas od roda kakva si,
"Tebe j' nas'o starac igumane
"U sanduku vodi pod obalom."
Mucno bjese Nahod-Simeunu,
Ode Simo u svoju celiju,
Pa uzima casno jevandjelje,
Cati Simo, a suze prosipa.
Dolazi mu otac igumane,
Pa on pita Nahod:Simeuna:
Sto je tebe, Simeune sine?
"Te ti ronis suze od ociju?
"Sta je malo u mom namastiru?"
Veli njemu Nahod Simeune:
"Gospodine, oce igumane!
"Kore mene djaci namastirski,
"Da se ne znam od roda kakva sam,
"Da si nas'o mene pod obalom:
"Vec cujes me, oce igumane
"Ako znades Boga istinoga,
"Daj ti mene tvojega djogata,
"Da ja idem u svijet bijeli,
"Da ja trazim, od kakva sam roda:
"Al' sam kakva roda horjatskoga;
"Da l' od kakva roda gospodskoga;
"Ja l' cu skocit' u tiho Dunavo."
Zao bjese starcu igumanu,
Pazi Sima, kako svoga sina;
Poreza mu sv'jetlo odijelo,
Dade njemu hiljadu dukata
I djogata svoga iz podruma.
Ode Simo u svijet bijeli,
Hoda Simo devet godinica,
Trazi Simo roda i plemena,
Al' kako ce njega nahoditi,
Kad nikoga pitat' ne umije?
Kada nasta godina deseta,
Na um pade Nahod-Simeunu,
Da on ide svome namastiru;
On povrati svojega djogata.
Jedno jutro bjese uranio
Ispod grada bijela Budima;
Odrast'o je Nahod Simeune,
A ljepsi je od svake djevojke,
Dobro svoga odgajio djoga,
Poigrava poljem Budimskijem,
A zapjeva grlom bijelijem;
Gleda njega Budimska kraljica,
Kada zgleda Nahod-Simeuna,
Ona vice tananu robinju:
"Zivo idi, tanana robinjo,
"Pod junakom uvati djogata,
"Kazi njemu: "Kraljica te zove,
"Nesto tebe ima govoriti."
Ode zivo tanana robinja,
Pod Simom je konja uvatila,
Simeunu tiho govorila:
"O junace! zove te kraljica,
"Nesto tebe ima govoriti."
Tad' Simeun povrati djogata
U avliju pod bijelu kulu,
Dade djoga tananoj robinji,
A on ode uz bijelu kulu.
Kad izidje gospodji kraljici,
Kapu skida, do zemlje se svija
I kraljici Bozju pomoc daje,
Kraljica mu Bozju pomoc prima,
Sjede njega za sovru gotovu,
Donesose vino i rakiju
I lijepu svaku djakoniju.
11) U govoru bi se kazalo: /krsti/ ga; a /pokrstiti/ govori se za
onoga, koji je kakve druge vjere, n. p. Turcina ili Cifutina.
|
|
|