|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Nahod Simeun
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Nahod Simeun (II dio)
Sjedi Simo, pije rujno vino,
Al' ne moze gospodja kraljica,
Vec sve gleda Nahod-Simeuna.
Kad je nocca bila omrknula,
Tad' kraljica rece Simeunu:
"\Skidaj ruho, neznana katano!
"Valja tebe nociti s kraljicom
"I obljubit' Budimsku kraljicu."
Simeuna vino prevarilo,
Ruho skide, leze sa kraljicom,
Te kraljici obljubio lice.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Simeuna popustilo vino,
Te on vidje, sto je ucinio,
Simeunu vrlo mucno bilo,
Skoci Simo na noge lagane,
Opremi se, pa ode djoginu,
Ustavlja ga gospodja kraljica
Na secerli kavu i rakiju,
Simeun se ne ce ustaviti,
Vec on svoga usjede djogata,
Ode Simo niz polje Budimsko.
Dockan Simu na um pripanulo,
Ostalo mu casno jevandjelje
Kod kraljice na bijeloj kuli;
Vrati Simo pomamna djogata,
U avliji konja ustavio,
A on ide na bijelu kulu,
Ali sjedi gospodja kraljica,
Sjedi mlada kuli na pendzeru,
Ona cati casno jevandjelje,
Roni suze niz bijelo lice;
Rece Simo gospodji kraljici:
"Daj, kraljice, casno jevandjelje."
Odgovori gospodja kraljica:
"\Simeune, dugo jadan bio!
"U z'o cas ga roda potrazio!
"A u gori dos'o u Budima
"I nocio s gospodjom kraljicom
"I kraljici obljubio lice!
"Ti si svoju obljubio majku!"[12]
Kad to zacu Nahod Simeune,
Proli suze od bijela lica,
Pa uzima casno jevandjelje
I kraljicu poljubi u ruku,
Ode Simo do svoga djogata,
Usjede ga, ode namastiru.
Kad je bio sprema namastira,
Ugleda ga otac igumane,
Pozna svoga djoga iz podruma
I na njemu Nahod-Simeuna,
Malo blize pred njeg' izlazio,
Simeune spade od djogata,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi oca u skut i u ruku.
Govori mu otac igumane:
"Dje si mene, Nahod-Simeune?
"Dje si mene toliko vrijeme?"
Veli njemu Nahod-Simeune:
"Ne pitaj me, oce igumane!
"U z'o cas sam roda potrazio,
"A u gori dos'o do Budima."
Sve se njemu ispovidje Simo.
Kad to cuo otac igumane,
Uze Sima za bijelu ruku,
Pa otvori tavnicu prokletu,
Djeno lezi voda do koljena,
I po vodi guje i jakrepi,
Simeuna baci u tavnicu,
Pa zatvora tavnicu prokletu,
Kljuce baci u tiho Dunavo,
Pa je starac tiho govorio:
"Kad izisli kljuci iz Dunava,
"\Simeun se grija oprostio!"
Tako stade za devet godina.
Kada nasta godina deseta,
A ribari ribe povatase
I u ribi kljuceve nadjose,
Dokazase starcu igumanu;
Igumanu na um pade Simo,
Pa on uze kljuce od tavnice,
Te otvori prokletu tavnicu,
U tavnici vode ne imade,
Niti gmizu guje i jakrepi;
U tavnici sunce ogrijalo,
Simo sjedi za stolom zlatnijem,
U rukama drzi jevandjelje.
12) Valja da je u jevandjeliju, sprijed ili na kraju, bilo zapisano,
cije je ono, ko je on, i cega radi ide po svijetu.
|
|
|