|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Opet Nahod Simeun
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Opet Nahod Simeun
Rani care u Janju devojku
Od malena do desnog kolena,
Ne rani je, da je drugom daje,
Vec je rani, da je za se uzme;
Care oce, a devojka ne ce;
Nju mi prose lale i veziri,
Lale prose, al' je care ne da,
Vec on uze pod silu devojku.
Po tom malo vreme postajalo,
Malo vreme, tri godine dana,
Med njima se musko cedo nadje,
Al' ga majka negovat' ne moze,
Vec mu savi knjige i kosulje,
Pa ga zali u olovo tesko,
Pa ga baci u to more sinje:
"Nosi, more, sa zemlje nepravdu;
"Ranitelj je kako i roditelj."
Podize se patrijaru Savo,
Podize se itar lov loviti;
Lov lovio letnji dan do podne,
I od lova pista ne ulovi,
Kad se dvoru bese povratio,
Bog mu dade i sreca donese.
Te on nadje sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
U sanduku cedo muska glava,
Nit' se smeje, nit' rucicu daje,
Ni krsteno, ni zlamenovano;
Uze Savo cedo musku glavu,
Odnese ga Vilendari crkvi,
Pa krstise cedo musku glavu,
Lepo su mu ime nadenuli,
Lepo ime: Naod Simeune.
Kad je dete do konja doraslo,
Dobra konja i svetla oruzja,
Lepo dete knjigu izucilo;
Al' besedi patrijaru Savo:
"Cedo moje, Naod-Simeune!
"Ja sam tebe, cedo, odranio,
"Ranio sam al' rodio nisam,
"Nas'o sam te moru pod obalom;
"Uzmi, sine, knjige i kosulje,
"Pak ti idi od grada do grada,
"Te ti trazi roditelja svoga."
Uze Sima knjige i kosulje,
Pa on ode od grada do grada,
A kad dodje bas u Janja grada,
U Janju se care prestavio,
Prestavio, i saranili ga,
Osta sama carica gospodja,
Osta sama u bijelu dvoru,
Nju mi prose lale i veziri,
Lale prose, a carica ne ce,
Vec besedi carica gospodja:
"Odber'te se sezdeset delija,
"Na lepotu da nema lepsega,
"Na visinu da nema visega;
"Ja cu stati na bela bedema,
"Bacicu se zlacenom jabukom,
"Ko ugrabi zlacenu jabuku,
"Onoga cu verna ljuba biti."
Odbrase se sezdeset delija,
Na lepotu da lepsega nema,
Na visinu da visega nema,
I stadose gradu pod bedema,
A carica gradu na bedema,
Pa se baci zlacenom jabukom;
Tu se desi Naod-Simeune,
Te ugrabi zlacenu jabuku,
Pa se venca s caricom gospodjom.
Po tom malo vreme postojalo,
Malo vreme tri nedelje dana,
Podize se Naod-Simeune,
Podize se itar lov loviti,
Osta sama carica gospodja,
Osta sama u bijelu dvoru;
Kad carica postelju pretresla,
Ona nadje knjige i kosulje:
"Mili Boze! na svemu ti fala!
"Da vrlo sam Bogu sagresila!"
Kad je bilo sunce na zaodu,
Ide Sima iz lova itroga,
Pred njeg' seta gospodja carica,
Roni suze niz gospodsko lice:
"Cedo moje, Naod-Simeune!
"Da vrlo si Bogu sagresio!
"Jer si svoju obljubio majku
"U neznanju, moje cedo drago!"
Kad to zacu Naod-Simeune,
Proli suze niz gospodsko lice,
Pravo ode Vilendari crkvi,
Pade Savi preko svilna krila,
Stade grozne suze prolivati:
"A moj babo, patrijaru Savo!
"Da ti kazem do dve do tri reci:
"Ja sam Bogu vrlo sagresio,
"Jer sam svoju obljubio majku
"U neznanju, roditelju Savo!
"Mozes li mi za to duovati?"
Al' besedi patrijaru Savo:
"Cedo moje, Naod-Simeune!
"Ne mogu ti za to duovati;
"Nije sala svoja stara majka!
"Ovako ti mogu duovati:
"Da sazidam kulu od kamena,
"Da te bacim u kamenu kulu,
"Pak da kljuce u more zabacim;
"Kada kljuci iz mora izadju,
"Onda ces se greka oprostiti."
Pa sazida patrijaru Savo,
On sazida kulu od kamena,
Baci Simu u kamenu kulu,
A kljuceve u to more sinje.
Prodje vreme trideset godina,
Digose se po moru alasi,
I po moru ribu povatase,
Uvatise ribu zlatopernu,
Poklonise patrijaru Savi,
Kad je Sava ribu rasporio,
U ribi je kljuceve nasao,
Za to Sava i zaboravio.
Pocem vide, po tom i poznade:
"Jaoj meni do Boga visnjega!
"Ja sam Simu i zaboravio,
"Ovo s' kljuci od mojega Sime."
Pa otvori na tavnici vrata,
Al' se onde Sima prestavio,
Prestavio, i posvetio se;
Glas dadose na cetiri strane,
Skupise se mlogi svestenici,
Te catise tri dni i tri noci,
I drzase velika denija
I catise velike molitve:
Mole sveca, kud ce svetac poci;
Oce svetac Vilendari crkvi;
Onde nam je svetac pocivao
A u krasnoj Vilendari crkvi.
Blago onom bratu riscaninu!
Koj' celiva i prilog pridaje,
Prilog daje, i ocima gledi.
|
|
|