|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Dusan hoce sestru da uzme
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Dusan hoce sestru da uzme
Boze mili, cuda velikoga!
Ev' ostade dvoje sirocadi:
Jedno jeste Srpski car Stefane,
A druga je sirota Roksandra,
Pa besjedi Srpski car Stefane:
"Moja sestro, sirota Roksandro!
"Hodi mene uzmi gospodara,
"Da mi nase ne harcimo blago."
Ma mu veli sirota Roksandra;
"O cu li me, moj brate Stefane!
"Predje bi se nebo prolomilo,
"A na nebo sunce poginulo,
"No uzela tebe gospodara:
"Bogme nikad ja te uzet' ne cu
"Dok ne nadjes trista neimara,
"Povedes ih u Saru planinu,
"Da ti nadju do trista izvora,
"Na jednu ih zicu ne sastave,
"Ne odvedu Misir-zemlji ravnoj;
"I napravis do tri case zlatne,
"Da ti vodu pije sirotinja."
Kad to zacu Srpski car Stefane,
On ne zali poharciti blaga,
No dovati trista neimara,
Povede ih u Saru planinu,
Te nadjose do trista izvora,
Na jednu ih zicu sastavili,
Doveli ih Misir-zemlji ravnoj;
Pa napravi do tri case zlatne,
Da mu vodu pije sirotinja.
Kad to vidje sirota Roksandra,
Ovako je rijec besjedila:
"Cujes li me, moj brate Stefane!
"Ja te bogme nikad uzet' ne cu
"Dok ne nadjes trista neimara,
"Da bijelu naprave ti crkvu
"Od bijela mermera kamena,
"Podlistas je teskijem olovom,
"A pokrijes tucem zelenijem,
"Pa napravis do trista stolova,
"Pa dovedes trista kaludjera
"I dvanaest svetijeh vladika
"I cetiri Srpska patrijara,
"I dovedes djakona Jovana
"I njegovo djece trista lude;
"Pa kako ni, moj brate, rasude."
Kad to zacu Srpski car Stefane,
On ne zali poharciti blaga,
No dovati trista neimara,
Te bijelu napravise crkvu
Od bijela mermera kamena,
Podlistase j' teskijem olovom,
A pokrise tucem zelenijem;
Pa napravi do trista stolova
I dovede trista kaludjera
I dvanaest svetijeh vladika
I cetiri Srpska patrijara,
I dovede djakona Jovana
I njegove djece trista lude:
Pa prokleto prosipase mito,
Da mu dadu sestru za ljubovcu.
Kaludjeri mita privatise,
I privati dvanaest vladika
I cetiri Srpske patrijare,
No ne hoce djakone Jovane
I njegove djece trista lude:
Roksandra je pred bijelu crkvu,
Pa izlaze trista kaludjera,
Izidose pred bijelu crkvu,
Ev' nadjose Roksandru djevojku,
Ovako joj rijec besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Boze, u cas dobar bilo!"
Ema veli sirota Roksandra:
"Haj!' otole, Boz'ji prokletnici!
"Djavoli vi ponijeli dusu,
"A oganj ve izgorio zivi!
"Pa ve voda mutna cerdosala!"
Kad eto ti dvanaest vladika,
Ovako su rijec besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Boze, u dobar cas bilo!"
Ama veli sirota Roksandra:
"Hajt' otole, Boz'ji bezdusnici!
"Djavoli vi ponijeli dusu!
"A oganj ve izgorio zivi!
"I voda" vas cerdosala mutna!"
Kad eto ti Srpski patrijari,
Ovako su rijec besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Boze, u dobar cas bilo!"
Onako ih opravi Roksandra,
K'o vladike i k'o kaludjere;
Kad eto ti djakona Jovana
I njegove djece trista lude,
Ovako su rijec besjedili:
"Dobro jutro, sirota Roksandro!
"A da Bog da i Bogorodica,
"Ak' uzela mila brata svoga,
"Bozja od vas ne ostalo traga,
"Do van zmije i kamena stanca!"
Kad to zacu Srpski car Stefane,
A on skoci na noge lagane,
Te dovati drvene majstore,
Od drveta on pravi celiju,
Od lijepa luca pitomoga,
Zamaza je prahom i katramom,
Pa dovati djakona Jovana
I njegove djece trista lude,
U celiju te ih zatvorio,
Pa uzdio sa cetiri strane;
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro jutro osvanulo,
Ev' porani Srpski car Stefane,
A pogleda Stefan na celiju,
Al' se sama ogradila crkva,
A u crkvu trista svetitelja,
To su, braco, mladi mucenici.
Kad to vidje Srpski car Stefane,
A on opet napravi celiju,
Pa dovati trista kaludjera
I dvanaest svetijeh vladika
I cetiri Srpska patrijara,
U celiju te ih zatvorio,
Zatvorio, pa ih zapalio,
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro bjese osvanulo,
A otide Stefan na celiju,
Al' celija bjese izgorela,
I zemlja je pod njom izgorela,
Izgorela, pa se propanula,
Pa je voda udarila mutna,
Te je njine kosti cerdosala.
Kad to vidje Srpski car Stefane,
Ne smje uzet' sestru za ljubovcu!
To je bilo, kada se cinilo,
A sada se tek pripovijeda.
|
|
|