|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ban Milutin i Duka Hercegovac
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Ban Milutin i Duka Hercegovac (III)
Goli, bosi stoje u avliji
I mecu se kamena s ramena,
Pa govori mladji starijemu
"Udri, brate, ako bolje mozes."
A stariji mladjem govorio:
"Kako cu ti, brate, odbaciti,
"Kad se nisam vinom pricestio
"Ni bijelim ljebom naranio,
"Od kako sam baba izgubio?"
Kad to cuo bane Milutine,
Ud'rise mu suze od ociju,
Ugna djoga u mermer-avliju,
Opazi ga dvoje djece ludo,
Pa pobjeze u bijele dvore,
Te kazuju svojoj miloj tetki:
"Teto nasa, Jelice djevojko!
"Neko dodje u mermer avliju,
"I on jase djoga babovoga!"
A kad cula Jelica djevojka,
Te izidje pred bijele dvore,
Odmah pozna svoga mila brata,
Pa mu pade mlada oko vrata,
Roni suze niz bijelo lice;
A tjesi je bane Milutine:
"Nemoj, sestro, vise tugovati!
"Ta dosta si mlada tugovala
"U rukama Duke zulumcara."
Te s' djevojka malo utjesila,
Dovede mu dva nejaka sina,
Ode bane djecu milovati,
A Jelici tiho govoriti:
"Otvori mi prebijelu kulu."
Al' mu sestra tiho otgovara:
"Kucka jedna, a ne snaha moja,
"Od kule je kljuce odnijela,
"I otisla s Dukom zulumcarom
"Ka Trojici prebijeloj crkvi."
Kad je bane sestru saslusao,
On podviknu trideset delija,
Te na kuli obise kapiju.
Ban se penje na bijelu kulu,
Te otvara popete sepete,
Nadje bane djecine haljine:
Od kadive zelene dolame,
I nadje im tanke preobuke,
On obuce dva nejaka sina
I Jelicu svoju milu seju,
Pa on obi Dukine podrume,
Napoji ih vinom crvenijem,
A narani ljebom bijelijem,
Pa ih posla u mermer-avliju,
Da s' igraju mladi po avliji,
A on sakri konje u podrume,
A delije na bijelu kulu;
Ode gledat' sa bijele kule,
Sta mu djeca po avliji rade,
I sta ce im Duka uciniti,
Kada s ljubom u avliju dodje.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Al' eto ti Duke Hercegovca
Sa njegovom ljubom Ikonijom;
Kako vidje dva banova sina,
On potrze pletenu kandziju,
Ode cerat' djecu po avliji.
Ali skoci bane sa cardaka,
Viknu bane trideset delija,
Opkolise Duku zulumcara,
Scahu njega ziva uvatiti;
No se ne da Duka uvatiti,
Trze sablju u desnicu ruku,
Dvije banu pogubio sluge.
Kad to vidje bane Milutine,
On udari Duku zulumcara
Sa svojijem pernim buzdovanom,
Udari ga u celo junacko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
Koliko mu krvi zedan bjese,
Sabljom manu, ods'jece mu glavu
To kad vidje ljuba Ikonija,
Stade bjegat' mlada niz avliju,
Ne dadose dva banova sina,
Vece odmah kuju uvatise,
U ruke je banu dodadose.
Bane viknu na svoje delije,
Donesose b'jelu krpu platna,
Zalise je lojem i katranom,
Pa uvise kuju Ikoniju
Savrh glave do zelene trave,
Pa on sjede piti rujno vino,
A njoj rusu kosu zapalise.
Kad dogore dolje do ociju,
Ona s' moli banu Milutinu:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Ne daj, bane, tvoje oci carne,
"Dosta si ih puta poljubio."
Ali veli bane Milutine:
"Dok ljubio, dotle i branio,
"\Sad nek brani Duka zulumcaru
Kad dogore do bijelih dojki,
Ona zove dva nejaka sina:
"Djeco moja, ako Boga znate!
"Vi ne dajte dvije b'jele dojke,
"Dosta su vas ml'jekom zadojile
"I ludijeh do sad odranile."
Ali veli dvoje djece ludo:
"Jesu, majko, al' je skupo stalo
"Ta dvoreci Duku zulumcara
"Goli, bosi za tri godinice."
Tako zgore kucka Ikonija
Savrh glave do zelene trave.
Bane skoci od zemlje na noge,
Te Dukinu poharao kulu,
Odnese mu blago i oruzje,
I odvede konje i sokole,
Zapali mu prebijele dvore,
Pa otide novoj banovini,
Stono mu je care poklonio
Vojujuci po zemlji Bugarskoj;
Namjesti se bane Milutine
U Maglaja bijeloga grada.
Tu mu dodje zemlja Bosna slavna,
I od Bosne tridest kapetana,
Te se mladi banu poklonise.
Ban udade sestricu Jelicu
U pitomu varos Djakovicu
Za sokola Brdjanina Pavla,
A ozeni dva nejaka sina
S preko mora otud od Latina:
Stece bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa zivotom zdravlje!
Nama, braco, na sretno veselje!
To velimo, da se veselimo,
Ne bi li nas i Bog veselio!
|
|
|