|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Jovan i divski starjesina
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Jovan i divski starjesina
(iz Crne gore) (I dio)
Car hocase izgubiti ljubu,
Car hocase, i nevolja mu je,
E mu ljuba mlogo zakrivila,
I za to je care pomrzio;
Ma je sluge izgubit' ne dadu,
No se mole caru cestitome,
Te gospodju svoju izmolise:
Car je svoje sluge poslusao,
Pokloni joj zivot za godinu.
Ona sina imase Jovana,
Pa djetetu svome govorila:
"O kamo te, moj Jovane sine!
"Hoces li se odricat' od majke?"
Dijete su suze propanule,
Pa dijete majci govorilo:
"Cujes li me, moja mila majko!
"Ja cu s tobom po sv'jetu bjezati."
A njemu je majka govorila:
"Hajd' uljezi caru u saraje,
"Te izvedi gojena Labuda,
"Da bjezimo, sinko, po svijetu."
Skoci Jovan od zemlje na noge,
Te je majku svoju poslusao
(A nema mu do petnaest ljetah),
I Labuda svoga izvodio,
Bacise se njemu o ramena;
No je Jovan majci govorio:
"A za Boga, moja mila majko!
"Kad m' odvoji od oca mojega,
"Koji nema do mene jednoga,
"Kud cemo se, majko, dijevati?"
A majka je sinu govorila:
"Da bjezimo, sinko, po svijetu,
"A od cara i moga i tvoga,
"A daleko trideset konakah,
"Dje ne care ni cuti ne moze,
"A nekmoli ocima vidjeti."
Oni bjeze zemljom i svijetom,
Dok dodjose u divsku planinu,
Tu nadjose studenu pecinu,
Ali u nju sedamdeset divah,
Medju njima divski starjesina.
Kad Jovana divi ugledase,
Krenuse se, da mu uzmu glavu;
Zestok li je ludani Jovane!
Od bedrice sablju izvadio,
Slobodno je njima udario,
I pos'jece sedamdeset divah,
A skri mu se divski starjesina.
On je s majkom nojcu boravio;
A kad sjutra dan i zora dodje,
No se Jovan strpljeti ne moga',
Vec on u lov u planinu podje
Na njegova gojena Labuda,
Te on lovi srne i kosute;
Kad po podne sunce navalilo,
On otide u pecinu k majci
I donese srnu i kosutu,
Da zarani odagnatu majku.
No mu majka tader besjedila:
"O Jovane, hajde pred pecinu,
"Te pocini trudan i umoran."
On poslusa roditelja svoga.
Hitro Jovan pred pecinu podje,
A majka mu diva ugledala
U pecinu, divsku starjesinu,
Pa joj divski starjesina vika:
"Hajd' ovamo, Jovanova majko!
"Hodi k mene, da asikujemo."
A ona mu tader besjedila:
"Hodi k mene, divski starjesina!
"Hodi k mene, da mi lice ljubis."
A on joj je tader govorio:
"Ja ne smijem od Jovana tvoga,
"Koji zgubi sedamdeset divah,
"No kad dodje Jovan u pecinu,
"A ti tvoje dijete upitaj,
"Boji li se do Boga i koga,
"Pa najprije igru zametnite,
"Prokletoga u ruke prstena,
"Oko njega te se kune krivo,
"Dijete je ludo i nevjesto,
"Ti ces njega lasno nadigrati,
"Pak mu svezi ruke naopako,
"A ja cu ga onda pogubiti,
"Pak cem' onda mi asikovati."
A kad Jovan u pecinu dodje,
Vecerase gospodsku veceru,
Pa mu tader majka govorila:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Ti izgubi sedamdeset divah,
"A ti ides, sinko, planinama,
"Bojis li se do Boga i koga?"
No joj Jovan rijec govorio:
"Ja se bojim Boga velikoga,
"Ne bojim se nikakva junaka,
"Doklen mi je gojeni Labude."
Tad' Jovanu besjedila majka:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Mi smo jadni, sinko, obojica,
"Hod', da malu igru zametnemo."
Jovan svoju poslusao majku,
Pa je snjome igru zametnuo,
Ponajprijed u ruke prstena;
On mogase nadigrati majku,
On mogase, nego ne hocase,
No je njega majka nadigrala:
"Ja sam tebe, dijete, dobila."
Pa mu obje savezala ruke
Od lakatah te do vrh nokatah;
Ludi Jovan rastegnu rukama,
Na sedmoro konop raskinuo.
Kada sjutra dan i zora dodje,
Jovan podje u lov u planinu.
|
|
|