Up First Prev Next Last
Naslov: Medjedovic
Napomena: U Becu 1853., Vuk Stefanovic Karadzic
U nekakome selu podju zene u planinu da traze divljega broca, i tako
vrljajuci po planini jedna od njih zadje i dodje pred jednu pecinu iz koje
izidje medjed te je uhvati i odvede unutra; i ondje ziveci s njome, zena
zatrudni i rodi musko dijete. Posto dijete malo poodraste, zena se
nekako ukrade i utece u selo kuci svojoj. Medjed je jednako kojesta
donosio i dijete hranio, kao mu prije i mater. Kad dijete naraste
poveliko, ono navali da ide iz pecine u svijet. Medjed ga stane od toga
odvracati govoreci mu da je on jos mlad i nejak, a u svijetu ima zlijeh
zvjerova koji se zovu ljudi, pak ce ga ubiti. I tako se dijete malo
poumiri i ostane u pecini. Poslije nekoga vremena dijete opet navali da
ide u svijet, i kad ga medjed drukcije nije mogao odvratiti, a on ga
izvede pred pecinu pod jednu bukvu, pa mu rece: "Ako tu bukvu mozes
iscupati iz zemlje, onda cu te pustiti da ides u svijet, ako li ne mozes,
jos valja da sjedis kod mene." Dijete spopadne bukvu, pa povuci tamo
povuci amo, ali ne moze da je iscupa; onda se opet vrati s ocem u
pecinu. Kad poslije nekoga vremena dijete opet navali da ide u svijet,
medjed ga izvede pred pecinu i kaze mu da ogleda moze li sad iscupati
bukvu iz zemlje. Dijete bukvu spopadne i iscupa. Medjed mu onda rece da
joj okrese grane, pa zametnuvsi je na rame kao kijacu da ide u svijet.
Dijete poslusa oca, i iduci tako po svijetu, dodje u jedno polje dje su se
nekolike stotine plugova bile sastale te orali spahiji. Kad dodje k
ratarima, zapita ih eda bi imali sto da mu dadu za jelo. Oni mu odgovore
da priceka malo, sad ce se njima donijeti rucak, pa dje rucaju oni
onoliki, rucace i on. Dok su oni jos to govorili, a to se pomole kola i
konji i mazge i magarci s ruckom. Kad se rucak donese, Medjedovic rece da
ce on to sve sam pojesti. Ratari se zacude i reku mu kako ce on pojesti
toliko jelo sto je doneseno za toliko stotina ljudi! On opet rece da
hoce, i okladi se s njima: ako ne pojede da im da svoju kijacu. ako li
pojede da oni njemu dadu sve sto je gvozdeno na njihovijem plugovima.
Rucak se postavi, i Medjedovic se naklopi te pojede sve, i jos da je
bilo. Onda mu oni skupe s plugova sve sto je gvozdeno na jednu gomilu, a
on usuce nekolike breze, pa sve poveze i natakne na svoju kijacu pa
zametnuvsi je na rame otide k nekakome kovacu i rece mu da mu od onoga
gvozdja skuje buzdovan na onu kijacu. Kovac se primi toga posla, ali mu
se ucini da je gvozdja mnogo, pa ga sakrije gotovo pola, a od ostaloga
buzdovan slupa kojekako. Medjedovicu se ucini buzdovan mali prema
onolikome gvozdju, a i ono sto ga je da nije nacinjen kao sto bi trebalo.
Za to kad buzdovan nasade na kijacu, Medjedovic da bi ga ogledao jeli
dobar, baci ga u nebo pak se podanj nacetvoronozi, te ga doceka u ledja.
Buzdovan nesrecom kovacevom prsne, onda Medjedovic razmahne kijacom te
kovaca ubije, pa otide u njegovu kucu i nadje sve sakriveno gvozdje; i
odnese ga sa onijem komadima od buzdovana drugome kovacu, i kaze mu da
mu skuje buzdovan na kijacu, ali mu rece da se ne sali nego od svega
gvozdja dobar buzdovan da skuje, ako nije rad proci kao i onaj prije sto
ga je kovao. Kovac cuvsi jos prije sta je bilo od onoga kovaca, skupi
sve svoje momke, pa ono sve gvozdje sastave ujedno i skuju buzdovan vrlo
dobar koliko se igda moglo. Kad nasade buzdovan na kijacu, Medjedovic
opet da bi ga ogledao, baci ga u nebo, i nacetvoronozi se podanj, ali se
buzdovan ne razbije nego odskoci od ledja..... Ispravivsi se Medjedovic
rekne: "\Sad je buzdovan dobar," pa ga zametne na rame i podje dalje. Iduci
tako nadje u polju jednoga coeka dje je upregao u ralicu dva vola te ore, i
dosavsi k njemu zapita ga eda li ima sto zajelo. Covek mu odgovori: "\Sad
ce moja kci donijeti meni rucak, pak cemo podijeliti sto je Bog dao."
Medjedovic mu stane kazivati kako je on pojeo sve sto je bilo pripravljeno
za nekoliko stotima ratara, "a sta ce sad u jednome rucku biti meni, sta
li ce tebi?" U tome eto ti djevojke s ruckom. Kako djevojka rucak postavi,
Medjedovic se odmah rukom hvati da jede, a covek mu ne dadne nego mu
rece: "Ne! dok se ne prekrstis ovako kao i ja." Medjedovic gladan ne
imajuci kud kamo prekrsti se, pa onda pocnu jesti, i najedu se obojica i
jos im pretece. Medjedovic gledajuci u ruckonosu, koja je bila krupna i
zdrava i lijepa djevojka omili mu, i rece ocu njezinu: "Hoces li mi dati
ovu svoju kcer da se zenim njome?" Coek mu odgovori: "Ja bih ti je rado
dao, ali sam je obrekao Brku." Medjedovic na to rekne: "Bre sta marim ja
za Brka? Ja cu Brka ovijem buzdovanom." A coek mu rekne: "Be i Brko je
neki; sad ces ga vidjeti." U tome stane huka sjedne strane, dok se iza
brda pomoli jedan brk i u njemu trista i sezdeset i pet ticijih gnijezda.
Malo po malo pomoli se i drugi brk; eto i Brka. Kako dodje k njima a on
legne nicice djevojci glavom na krilo, i rece joj da ga pobiste. Djevojka
ga stane biskati, a Medjedovic ustavsi polagano, raspali svojijem
buzdovanom Brka u glavu; a Brko prstom na ono mjesto govoreci djevojci:
,.Eto ovdje me nesto ujede"; a Medjedovic opet buzdovanom na drugo mjesto,
a Brko opet prstom na ono mjesto: "Evo ovdje me opet nesto ujede." Kad ga
udari treci put, Brko se opet pipne ondje i srdito povice: "Ta zar si
slijepa? Evo ovdje me nesto kolje." Onda mu djevojka kaze: "Ne kolje tebe tu
nista, nego te evo coek bije." Kad Brko to cuje, on se trgne i skoci na
noge, a Medjedovic vec bacio svoj buzdovan pa bjezi preko polja, a Brko se
naturi za njim. Medjedovic polaksi poizmakne pred Brkom, ali Brko nikako
ne ce da ga se mahne. Medjedovic bjezeci tako dodje na jednu vodu, i nadje
kod nje ljude na gumnu dje viju semsu, i povice im: "Pomagajte, braco, za
Boga! evo me cera Brko. Sta cu sad? kako cu prijeci preko ove vode?" A
jedan od onijeh ljudi pruzi mu lopatu govoreci: "\Sjedi na lopatu da te
prebacim." Medjedovic sjedne na lopatu, a coek razmahne njome i prebaci ga
na drugu stranu, a on bjezi dalje. Malo za tijem eto ti pa gumno i Brka,
pa zapita ljude: "Prodje li ovuda taki i taki coek?" A oni mu kazu da
prodje. Brko ih zapita: "Kako prijedje preko ove vode?" A oni mu odgovore:
"Preskoci." Onda se Brko zaleti, pa hop! preko vode na drugu stranu, pa
poceraj za Medjedovicem. Medjedovic bjezeci uz jedno brdo vrlo sustane, a
kad izidje na brdo, nadje coeka na uzoranoj njivi koji je u torbi o vratu
imao sjeme, pa po jedan put zagrabi sakom te sije, a po drugi u usta te
jede; ovome coveku povice on: "Pomagaj, brate, za Boga! cera me Brko, i
evo ga sad ce me stici! Nego sto cu ciniti? Sakrij me dje!" A coek
odgovori: "Bogme Brko nije sala. Ali ne znam dje cu ge sakriti; nego hodi
ovdje u moju torbu u sjeme." I tako ga uzme u torbu. Kad Brko po tom
dodje, i zapita ga za Medjedovica, on mu kaze da je on odavno onuda
prosao, i do sad Bog zna kud je otisao. Onda se Brko vrati natrag. Coek
onaj sijuci zito zaboravi za Medjedovica, i uzme ga jedan put sa zitom u
saku, te metne u usta. Medjedovic se poplasi da ga ne proguta, te po
ustima ovamo onamo dok srecom nadje Jedan krnjav zub, te se u njemu ustavi
i pricuti. Kad sijac u vece dodje kuci, on povice na snahe: "Dajdete,
djeco, one moje zubne cackalice, nesto me zulja u onome mome pokvarenom
zubu." Snahe donesu dva velika gvozdena raznja, pa posto on zine, poduvre
jedna s jedne druga s druge strane, dok Medjedovic iskoci iz zuba. Onda
ga se sijac tek opomene, i rekne mu: "A zlje te sakrio! umalo te nijesam
prozderao!" Iza toga posto veceraju i stanu se o svacemu razgovarati,
zapita Medjedovic domacina sta mu je bilo onome zubu, te je onako mimo
sve ostale pokvaren. A domacin mu stane ovako pripovijedati: "Jednom
podjemo nas desetak su trideset konja u Dubrovnik po so. Iduci tako nadjemo
jednu djevojku kod ovaca, pa nas zapita kuda cemo, a mi joj kazemo da
idemo u Dubrovnik po so; a ona rece: ""Sta da se mucite tako daleko? Evo
ima u mojoj pletavaci nesto soli sto je preteklo kad sam mrsila ovce,
mislim da ce vam svima biti dosta."" I tako ondje pogodivsi se s njome,
ona skine s ruke svoju pletivacu, a mi s konja svoje vrece, pa puni i
mjeri, dok napunimo vrece za sve trideset konja. Posto se ondje s njome
namirimo, vratimo se natrag. Ovo bijase u jesen, i vrijeme bjese dosta
lijepo; ali jedan dan pred noc kad bijasmo navrh Cemerna, nesto se
naoblaci pa okrene snijeg sa sjeverom da se pometemo i mi i konji. U tom
se jos na vecu nasu nesrecu smrkne sa svijem, i tako tumarajuci ovamo
onamo, dok jedan od nas srecom nabasa na jednu pecinu i povice:
""Ovamote braco! Evo suhote!"" Onda mi jedan po jedan ovamo, dok svi
udjemo i uvedemo sve tridesetero konja, pa konje rastovarimo i nalozimo
vatru, te prenocimo kao u kuci. Kad sjutradan svane, a to imas sta
vidjeti: mi svi u jednoj ljudskoj glavi koja stajase izmedju nekakijeh
vinograda. Dok se mi tome jos cudjasmo i konje tovarasmo, ne lezi vraze!
eto ti pudara od onijeh vinograda, pa uzme onu glavu s nama te metne u
pracu, pa okrenuvsi je nekolika puta sebi iznad glave, baci je preko
vinograda da plasi cvorke, i kad padnemo na jednome brdu onda ja
pokvarim ovaj zub."
I na cast vam laz.
|
|