Up First Prev Next Last
Naslov: Djavolja mastanija i Bozja sila
Napomena: U Becu 1853., Vuk Stefanovic Karadzic
Krene jedno jutro carev sin u lov. Gacajuci preko snijega pocne mu
tociti krv iz nosa, pa gledajuci kako je krv crljenu po bijelu snijegu
lijepo vidjeti pomisli u sebi: "Oh da mi je vjencati djevojku da je bijela
kao snijeg, a rumena kao krv!" U toj misli iduci srete jednu babu i
upita je ima li dje takijeh djevojaka, a ona mu odgovori da ima naprijed u
onoj gori jedna kuca bez vrata a samo jedan prozor na kuci kroz koji se
ulazi i izlazi, i u toj kuci da ima taka djevojka, "ma" rece mu "\sinko
moj! kogod je tamo hodio da je prosi, nijedan se nije vise vratio."
"Bogme ako i ne cu" odgovori carev sin, "ja idem, nego jeli ovo put?"
Posto baba to cu, sazali joj se pak se masi u njedra i izvadi jedan
bokunic kruha, i dade ga carevu sinu govoreci: "Na ovo kruha, ali ga
cuvaj kao zjenicu od oci." On uzme kruh i krene dalje i do malo srete
opet drugu babu. Ona ga upita kuda ce, a on joj kaze da ide prositi
djevojku tu i tu, a baba ga stave odvracati govoreci mu isto sto i ona
prva, a on joj rece: "Bogme, baba, idem da bih se i ne vratio." Onda mu
baba da jedan ljesnik govoreci mu: "Drzi pri sebi ovi ljesnik, jere ce ti
sluziti." On uzevsi ljesnik podje dalje, kad opet do malo nadje trecu babu
dje sjedi ukraj puta, i ona ga upita kud ide, a on joj kaze da ide
prositi djevojku tu i tu. Kad baba zacu pocne ga placuci zaklinjati da se
prodje te djevojke kazujuci mu sto i one prve, ali on ni nje ne sce
poslusati. Ondar mu baba da jedan orah govoreci mu: "Uzmi ovi orah,
cuvaj ga do potrebe." On se zacudi ovijem darovima, pak upita ovu trecu
babu sto ce reci da mu je ona najprva dala malo kruha, potonja ljesnik a
ona orah. Baba mu rece: "Kruh kad dodjes pred kucu baci onijem zvjeradma
da te ne izjedu, a kad ti do najvece muke bude, upitaj najpridje ljesnika
pa oraha." Po tom carev sin krene dalje dok nabasa u nekaku gustu goru i
u gori ugleda onu kucu. Kad dodje pred kucu skoci nanj mnostvo svakojake
zvjeradi, a on kako mu je rekla ona baba, baci ono kruha pa svako od
zvjeradi posto primirisa ono kruha pade potrbuske i rep savi poda se.
Sad kuca vrata nema a prozor visoko ne moze da se pripne, dok na
jedan mah vidi dje niz prozor nekaka zena spusta svoje kose zlatne, te on
pritrci i uhvati se za one kose, te ga izvuce u kucu; kad ko je? ona
ista djevojka. Obeseli se jedno drugome, pa mu djevojka rece: "Moli Boga
dje se moja mater nije doma namjerila, nego posla da bilje kroz goru bere
da njim mladice zamadjijava i u zvjerad pretvara, kao sto je ucinila
svijema onijem koji su me prosili i tebe umalo ne rastrgose da ti Bog ne
pomoze; nego bjezimo^! " Onda oni bjezi gorom sto bolje mogu. Bjezeci
obazru se, kad li njezina mater za njima trci, oni se prepadose, a baba
vec da ih stigne, ali u muci pade na um carevu sinu oni ljesnik, pak ga
izvadi i upita: "Ah za Boga! sta cemo sad?" A ljesnik mu odgovori:
"Otvori me." Posto ga otvori, buknuse iz njega zestoke rijeke, te majci
put prekidose. Ali ona tace stapom u vodu, voda se razdvoji na dvoje: te
ona za njima. Posto vidjese da ce ih opet stici, izvadi carev sin oni orah
pak zavika: "A ti kazuj sta cemo!" "Razbij me!" odgovori mu orah, i kako
ga razbi, sinu iz njega oganj da se za malo sva gora ne zapali. Ali majka
djevojcina pljune u oganj, te se u oni cas udune, pa jednako za njima u
poceru. Ondar carev sin vidje da su ovo djavolja mastanija, prekrsti se put
istoka i kliknu jakoga Boga u pomoc, dok puce munja iz neba te sazeze
djevojacku majku, i pod njom se zemlja prosjede, te joj kosti satopi, i
tako carev sin s djevojkom zdravo doma odbjeze, djevojku pokrsti i vjenca
je sebi za zenu I Bog mi te veselio!
|
|