Up First Prev Next Last
Naslov: Zla zena
Napomena: U Becu 1853., Vuk Stefanovic Karadzic
Putovao nekud coek sa zenom, pa udare preko livade skoro pokosene, onda
coek rece: "Ala zeno! lijepo ti je ova livada pokosena!" A zena: "\Zar ti
je napalo na oci, te ne vidis da to nije koseno, nego strizeno!" A coek
opet: ,Bog s tobom, zeno! Kako ce se livada strici? to je koseno, eto
vidis otkosa."
I tako coek dokazujuci da je koseno, a zena da je
strizeno, svade se, i coek udari zenu, pa joj stane vikati da ucuti; a
zena pristane pored puta uz coeka, pa mu unese dva prsta pod oci, i njima
striguci kao nozicama, stane vikati: "\Strizeno! strizeno! strizeno!"
Iduci ona tako pored puta, a ne gledajuci preda se nego coeku u oci i u
svoje strickanje, nagazi na nekakvu jamu, koja je od ozgo bila pokrivena
otkosima, i u nju upadne. Kad vidi coek dje se ona strovali i zamkne u
jamu, a on rece: "A! tako tebi valja!" Pa otide svojim putem i ne
nadvirujuci se nad jamu. Poslije nekoliko dana razali se coeku pa stane
u sebi govoriti: "Hajde da je izvadim, ako jos bude ziva! Kaka je taka
je; a moze biti da ce se u napredak sto i popraviti;" pa uzme uze i
otide nad jamu, pa pusti uze u jamu i stane vikati da se uhvati za uze,
da je izvuce na polje. Kad vec opazi da je uze zateglo, a on onda povuci!
Kad vec uze prikupi blizu kraja, ali ima sta vidjeti: mjesto zene,
uhvatio se za njega djavo, s jedne strane bijel kao ovca, a s druge crn
kao sto i jest. Coek se uplasi, pa podje da upusti uze, a djavo povice:
"Drzi, da si mi po Bogu brat! izvuci me na polje, pa me ubij ako mi ne
ces zivota pokloniti; samo me izbavi odavde." Coek primi za Boga, i
izvuce djavola na polje. Djavo odmah zapita coeka kakva ga je tu sreca
donijela da ga izbavi, i sta je trazio u toj jami; a kad mu coek kaze da
mu je tu prije nekolika dana upala zena, i da je dosao sad da je izvadi,
onda djavo povice: "Sta pobratime, ako Boga znas! Pa to tvoja zena! i ti
mogao s njom zivljeti! I opet dosao da je izvadis! Ta ja sam u tu jamu
upao prije toliko vremena, pa mi je iz najprije istina bilo tesko, a
poslije sam se bio kojekako navikao; ali kako ta prokleta zena dodje k
meni, malo za ova nekolika dava ne crkoh od njezina zla: sacerala me bila
u kraj, pa vidis kako mi je ova strana sto je bila od nje, osijedjela, sve
od njezina zla!
Prodji je se, ako Boga znas! Ostavi je tu dje je; a evo
ja cu tebe uciniti cestita, sto si me od nje izbavio" pa iscupa iz zemlje
jednu travku, i pruzi je coeku: "na ti ovu travu, te je ostavi; a ja
idem, pa cu uci u kcer toga i toga cara; iz svega ce carstva doci ljekari
i popovi i kaludjeri da je lijece i da mene ceraju, ali ja ne cu izici
dokle godj ti ne dodjes; a ti se nacini ljekar, pa i ti dodji da je lijecis
i samo je okadi ovom travom, a ja cu odmah izici, po tom ce tebi car
dati svoju kcer, i uzece te da carujes s njime." Coek uzme travu, te
ostavi u torbu, pa se oprosti s pobratimom i rastanu se. Poslije
nekoliko dana pukne glas da je bolesna careva kci: usao djavo u nju. Skupe
se iz cijeloga carstva ljekari i popovi i kaludjeri, ali zaludu, ne moze
niko nista da ucini. Onda coek uzme torbu s travom, te objesi o vratu, i
uzme stap u sake, pa zapali pjesice u carsku stolicu, i upravo u careve
dvore. Kad se prikuci sobama dje boluje careva kci, vidi dje lete ljekari i
ljekarice; popovi, kaludjeri i vladike cate molitve, svjestavaju masla,
drze denija, i zovu djavola da izidje, a djavo jednako vice iz djevojke i
ruga im se, podje i on tamo sa svojom torbom, ali ga ne pustaju unutra;
onda on otide u kucu upravo carici, pa joj kaze da je i on ljekar, i da
ima travu kojom je on do sad iscerao nekoliko djavola. Carica, kao svaka
mati, skoci brze bolje i odvede ga djevojci u sobu. Kako ga djavo opazi, on
mu progovori: "Tu si pobratime?"
"Tu sam."
"E dobro! a ti cini
svoje, pa cu ja izici; ali ti vise da ne ides za mnom dje se ja oglasim,
jer ne ce dobro biti" (ovo su oni tako govorili da niko drugi nije mogao
cuti ni razumjeti osim njih dvojice). Coek izvadi svoju travu iz torbe,
te okadi djevojku, a djavo izidje, i djevojka ostane zdrava kao od majke
rodjena. Svi ostali ljekari kao posramljeni razidju se kud koji, a ovoga
zagrle car i carica kao svoga sina, pa ga uvedu u riznicu, te ga
preobuku i dadu za njega svoju jedinu kcer, i pokloni mu car pola carstva
svoga. Poslije nekoga vremena otide onaj isti djavo te udje u kcer drugoga
vecega cara, koji je bio komsija s ovijem. Udare svud po carstvu traziti
joj lijeka, a kad ne nadju, onda razberu kako je i ovoga cara kci bila
tako bolesna, pa je izlijecio nekakav ljekar, koji je sad njegov zet. Tada
onaj car napise knjigu tvome komsiji, i moli ga da mu poslje onoga ljekara
sto mu je kcer izlijecio, da izlijeci i njegovu kcer od onake bolesti, pa
ce mu dati stogodj iste. Kad to car kaze svome zetu, a zet se opomene sto
mu je najposlije kazao pobratim na rastanku, pa ne smije da ide, nego se
stane odgovarati da je on vec pobacio lijecenje, i da vise ne zna
lijeciti. Kad to odgovore onome caru, a on poslje drugu knjigu, i kaze da
ce dignuti vojsku i zametnuti krajinu ako mu car ne poslje svoga ljekara.
Kad ovom caru dodje takovi glas, on kaze svom zetu da drukcije biti ne
moze, nego da treba ici. Kad se carev zet vidi na nevolji, spremi se i
otide. Kad dodje carevoj kceri, a djavo se zacudi, pa povice: "A!
pobratime, sta ces ti ovdje? Nijesam li ja tebi kazao, da ti vise ne ides
za mnom?"
"E! moj pobratime!" progovori carev zet, "ne idem ja da tebe
ceram iz careve kceri, vec te trazim da te pitam sta cemo sad? izisla
moja zena iz jame, pa sto trazi mene, kojekako; ali tebe! sto mi je
nijesi dao izvaditi iz jame."
"Sta naopako! izisla tvoja zena!" povice
djavo, pa skoci iz careve kceri, i utece cak u sinje more, i vise se nikad
ne vrati medju ljude onome drugom dva novca prida, ali ne imajuci ni njih kod sebe ostane mu
ih duzan, i kao za bolju tvrdju da ce mu ih za celo vratiti pobrate se.
Promenivsi sad vrece pobegne jedan na jednu a drugi na drugu stranu
misleci svaki da je drugoga prevario, a kad dodju svaki svojoj kuci i
izruce hespap iz vreca, onda vide da ni jedan upravo nije prevaren.
Posle nekoga vremena digne se onaj sto je imao mahovinu da trazi svoga
pobratima i da iste dva novca, i nasavsi ga u jednom selu kod popa u
najmu kaze mu: "Ti, pobratime, prevari mene." A on mu odgovori: ,Vala,
pobratime, i ti si mene." Po tom onaj stane iskati dva novca govoreci da
ono valja platiti sto je obreceno i pobratimstvom potvrdjeno. I ovaj
pristane da valja platiti, ali se stane izgovarati da nema dva novca,
"nego" veli "u moga popa za kucom ima velika jama u zemlji, u koju on
cesto silazi, i po svoj prilici bice u njoj novaca ili kakih drugih
skupocenih stvari; nego hajde dovece spusti ti mene u jamu, pa kad je
oplenimo, onda cemo dobit podeliti, i ja cu ti platiti dva novca." Ovaj
na to pristane. Kad bude u vece, popov najamnik nadje vrecu i uze, pa
otisavsi s pobratimom nad jamu, udje u vrecu, i pobratim ga sveze preko
srede, pa spusti u jamu. Kad ovaj dole izidje iz vrece, i po jami tuc
tamo tuc amo ne nadje nista do zita, pomisli u sebi: "Ako ja pobratimu
sad kazem da nema nista, on moze otici i mene u jami ostaviti, pa sto cu
sutra od popa kad me nadje u jami?" Pa onda opet udje u vrecu, i dobro se
sveze uzem, pa povice pobratimu: "Pobratime, vuci vrecu, puna je
svasta!" Vukuci pobratim vrecu, pomisli u sebi: "Sta da ja ovo delim s
pobratimom? Bolje je da ja ovo nosim sam, a on neka gleda kako ce izici
iz jame." Pa uprtivsi vrecu s pobratimom na ledja, pobegne preko sela: a
za njim pristane mnogo pasa lajuci i goneci ga. Kad malo posustane, i
vreca mu se niz ledja ponisko obesi, onda pobratim iz vrece povice:
"Dizi, pobratime, ujedose me psi!" Kad ovaj to cuje, a on baci vrecu na
zemlju. Onda onaj iz vrece rekne: "Tako ti, pobratime, scase mene da
prevaris?" A onaj mu odgovori: "Vala i ti si mene prevario." I onde
posle dugoga razgovora obrece onaj sto je duzan dva novca da ce ih
jamacno platiti kad mu pobratim drugi put dodje, pa se rastanu. Posle
mnogo vremena ovaj sto je bio u popa u najmu stece svoju kucicu i ozeni
se, i jedan dan sedeci sa zenom pred kucom opazi poizdaleka pobratima
gde se uputio u pravo k njegovoj kuci, pa povice zeni: "Zeno! eto moga
pobratima! Duzan sam mu dva novca. Sad se vec nema kud kamo, jer sam mu
obrekao platiti ih kad me nadje. Nego ja idem leci u kuci, a ti me
pokrij, pa se prenemazi i jauci, i kazi da sam umro, te ce se on onda
vratiti natrag." Pa onda legne u kuci naledjaske i prekrsti ruke, a zena
ga pokrije i stane jaukati. U tom pobratim pred kucu, i nazvavsi joj
"Pomozi Bog!" zapita jeli to kuca toga i toga; a zena mu prenemazuci se
odgovori: "Jest, kuku mene kukavici, evo ga u kuci gde lezi mrtav." Onda
pobratim rekne: "Bog da mu dusu prosti! On je bio moj pobratim. Mi smo
zajedno radili i trgovali, i kad sam ga tako nasao, barem cu cekati da
ga otpratim do groba i da bacim zemlje nanj." Zena mu rekne da ce mu biti
dugo cekati dokle ga stanu sahranjivati, vec neka ide. Ali on odgovori:
"Boze sacuvaj! kako bih ja ostavio tako svoga pobratima? Cekacu makar
bilo tri dana, dokle ga ne sahrane." Kad zena u kuci kaze to muzu
polako, muz joj rece neka ide popu te mu kaze da je on umro, vec neka ga
nose u crkvu, oko koje je po brdu bilo i groblje, ne ce li pobratim onda
otici. Kad zena otide i to popu kaze, pop sa nekolika coveka dodje, te
onoga nazovi mrca metnu na nosila, i odnesavsi ga u crkvu onako na
nosilima ostave ga nasred crkve, da onde po obicaju prenoci, pak ce ga
sutradan opojati i sahraniti. Kad pop s ostalim ljudima podje iz crkve,
pobratim kaze da on pobratima svoga, s kojim je toliko mnogo trgovao i
soli i hleba jeo, ni po sto ne ce ostaviti sama, nego da ce ga svu noc
cuvati. I tako ostane u crkvi. Onu noc udare onuda nekaki hajduci koji
su necije dvore bili poharali, i mnogo blago i ruho i oruzje bili
zadobili; i kad budu pored crkve i vide unutra svecu gde gori, reknu
medju sobom: "Hajdemo u ovu crkvu da podelimo svoju dobit." Kad pobratim
vidi gde ljudi s oruzjem ulaze u crkvu, on se sakrije u jedan ugao; a
hajduci usavsi unutra posedaju i blago podele sve kalpacima, a ruho i
oruzje kako se moglo. Oko svega se pogode i namire, samo ostane jedna
sablja, za koju su gdekoji od njih mislili da vredi mnogo novaca. Onda
jedan uzevsi je u ruke, skoci na noge govoreci: "\Stani da je o ovoga
mrca ogledamo jeli taka kao sto je hvalite: ako mu od jednom osecem
glavu, bas je dobra." Pa onda podje k nosilima, ali se nazovi mrtvac u
jedan put ispravi i sedne vicuci: "Mrtvi! kamo te se?" A pobratim iz
ugla: "Evo nas, svi smo gotovi." Kad hajduci to cuju, onaj pobaci sablju,
a oni drugi ostave svoje delove na gomilama, pa skoce i pobegnu bez
obzira. Posto daleko otidu, onda rece harambasa: "O braco za Boga! mi
hodismo po gori i po svakim mestima i danju i nocu, bismo se s ljudima, i
udarasmo na kule i dvorove, i ni oda sta se ne poplasismo do nocas od
mrtvih ljudi! Ima li koji junak medju nama da se vrati natrag da vidi kako
je sad u onoj crkvi?" Jedan veli: "Ja ne cu," drugi veli: "Ja ne smem,"
treci veli: "Ja bih volij udariti na deset zivih nego li na jednoga
mrtvog," dok se najposle jedan ne nadje te rece da ce on ici. I on
vrativsi se natrag privuce; se polagano pod crkveni prozor eda bi sto
cuo, a u crkvi pobratimi podelili sve hajducko blago i ruho i oruzje,
pak se najposle oko dva novca svadili i gotovo pocupali. Hajduk ispod
prozora nista drugo nije mogao cuti do viku: "Kamo meni dva novca? Daj
moja dva novca!" U tome onaj sto je bio duzan opazi hajduka pod
prozorom, pa brze bolje rukom kroz prozor te mu zgrabi kapu s glave, pa
je pruzi pobratimu: "Aratos ti dva novca! Evo ti za dva novca." Kad
hajduk vidi sta od njega bi, on bezi bez obzira, i dosavsi u druzinu pola
mrtav povice: "Braco hvala Bogu kad zivi pobegosmo! Mi blago delismo
kalpacima, a sad ustali svi mrtvi, pa svakome jedva po dva novca dopalo,
a jednome ni to nije moglo izici, nego uzese moju kapu te mu dadose za
dva novca."
|
|