Napomena: U Becu 1821., Vuk Stefanovic Karadzic

Podje nekakav car sa svojom zenom i sa kceri da se seta po moru na ladji. Kad malo odmaknu od brijega, onda dune vjetar, pa ga baci cak u nekakvu zemlju, dje se o njegovu carstvu nista i ne cuje (kao ni on o ovome sto do sad nista nije cuo ni znao). Kad izidju na suvo, on nije smijo ni kazati da je car, a novaca nijesu imali sa sobom nista, a ne znajuci nikaka zanata, nijesu se mogli drukcije raniti, nego se on najmi, da cuva seoska goveda. Posto tu prezive tako nekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu kcer, koja je bila vrlo lijepa i vec dorasla do udaje, pa kaze svom ocu i majci, da se drugom nikakom djevojkom ne ce ozeniti, do kceri govedara iz toga i iz toga sela! Otac i mati, i drugi dvorani stanu ga odvracati, da se prodje te sramote; kako bi on, carski sin, uzeo govedarsku kcer, kod toliki drugi carski i kraljevski kceri itd. Ali sve zaludu! on kaze: "Ja nju, ja ni jednu? Kad vec vide, da drukcije ne moze biti, onda car poslje jednoga svog vezira, da javi govedaru, da ce car da mu uzme kcer za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav zanat zna carev sin?" Vezir se upropasti: "Bog s tobom, covece! Kako ce carev sin znati zanat? Sto ce zanat carevu sinu? Zanate ljudi uce da se rane njima, a carev sin ima zemlju i gradove " Govedar kaze opet: "E! ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne dam moje kceri." Vezir se vrati, te kaze caru, sta govori govedar. Sad postane cudo jos vece. Oni su mislili, da ce to za govedara biti najveca milost i cest, sto mu carski sin uzima kcer; a on pita kakav zanat zna carev sin! Car poslje drugoga vezira; ali govedar kaze jedno te jedno: "Dok carev sin (veli) ne nauci kakav godj zanat, i ne donese mi svoju rukotvorinu, dotle nema nista od prijateljstva!" Kad se i ovaj vezir vrati, te kaze, da govedar neda djevojke, dok carev sin ne nauci zanat kakav godj (samo nek je zanat); onda carev sin zadje po carsiji, da gleda kakav je zanat najlakse nauciti Odajuci od ducana do ducana, i gledajuci kako razlicni majstori rade, dodje na ducan, dje se pletu rogozine, i to mu se ucini najlaksi zanat; pa ga pocne uciti, i nauci za nekoliko dana; pa onda oplete sam jednu rogozinu, te je odnesu govedaru, i kazu mu, da je carev sin naucio zanat, i da je to njegova rukotvorina. Govedar uzme rogozinu u ruke, te je zagleda sa sviju strana, pa onda zapita: "Koliko to vrijedi?" A oni mu kazu: "Cetiri pare.'"

"E! (veli) dobro! cetiri pare danas, cetiri sjutra, to je osam, a cetiri preko sjutra, to je dvanaest itd. Da sam ja taj zanat znao, ne bi danas cuvao seoski goveda." Pa im onda kaze, ko je on, i kako je tu dosao; a ovi se onda obraduju jos vecma (sto uzimaju djevojku od cara, a ne od govedara), i s najvecim veseljem vjencaju momka i djevojku i provedu svadbu; pa onda dadu ovome caru ladje i vojsku, te otide preko mora i nadje svoju zemlju.