Cyrillic     Latinic     IPP     KASC  
Up First Prev Next Last

Naslov: Bas Celik (II)

Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Onda on ne imajuci cim vatru zazeci a bracu ae hoteci buditi, podje malo u pustinju, ne bi l' stogodj vidjeti mogao, ali nigdje nista. Najposlije popne se na jedno drvo visoko, pa kad izadje u vrh drveta, pogleda na sve strane ne bi l' stogodj vidjeti mogao; gledajuci tako dugo opazi vatru da se sjaji, pa mu se ucini to blizu, skine se sa drveta, pa podje da vatru donese i kod brace nalozi. Tako je dugo isao, sve mu se cinilo blizu, kad na jedanput dodje u jednu pecinu, u pecini gori velika vatra i tu ima devet divova, pa natakli dva coeka te ih peku uz vatru, jednog sa jedne a drugog sa druge strane vatre, a na vatri stoji jedna oranija velika puna isjecenijeh ljudi. Kad to carev sin vidje, jako se prepane, bi se vratio, ama se ne moze, nema se kud kamo. Onda povice: "Dobar vecer, moja druzino, ja vas trazim odavno." Oni ga dobro docekaju i reku mu: "Bog ti pomogao, kad si nam drug." On odgovori: "Vas dovijeka ostajem i za vas cu moj zivot dati." "He" vele "kad ti mislis nas drug da budes, hoces li ti ljude jesti, i s nama u cetu ici?" Odgovori carevic: "Hocu, stogodj vi radite, to cu i ja raditi." "E vala, dobro kad je tako, sjedi" pa svi posjedaju oko vatre, skinu onu oraniju, povade onda meso pa pocnu jesti. Snjima i carevic jede, ama im oci zavaraje pa baca meso preko sebe, tako i pecenje pojedu sve; pa onda rekose: "Hajde da idemo u lov, jer sjutra treba jesti." Otale podju svi devet i carevic deseti. "Hajde" vele mu "ovdje ima jedan grad i u njemu car sjedi, otale se mi ranimo vec ima tome vise godina." Kad se blizu grada primaknu, onda izvade dvije jele s granama iz zemlje pa ih ponesu sa sobom, a kad dodju do grada, jednu jelu prislone uz bedem i povicu carevicu: "hajde" vele "ti penji se gore na bedem da ti ovu drugu jelu dodamo, pa je uzmi za vrh i prebaci je u grad, a vrh joj zadrzi: kod sebe, da se skinem o niz nju dole u grad." On se popenje pa onda rece njima: "Ja ne znam sto cu, nijesam ovdje uvjezbao ovo mjesto, ne umijem je preturiti, no hodite koji od vas da mi pokazete kako cu je preturiti." Jedan se od divova ispenje, uvati za vrh od jele i preturi je u grad a vrh joj zadrzi kod sebe. Kad se on tako namjesti, onda carev sin trgne sablju pa ga dohvati po vratu te mu odsjece glavu, a div pane u grad unutra, onda on rece: "E sad hajte po jedan redom da vas ja ovamo spustim." Oni ne znajuci sto je sa onijem gore na bedemu bilo, podju jedan po jedan, a carevic nji sve po vratu, dok sve devet posijece pa se skine niz jelu, i polako sidje dole u grad, onda podje po gradu unakrst, ali nikog ziva da cuje, sve pusto! Sam u sebi pomisli: bas su to sve divovi izkorijenili i ponijeli! pa onda dugo po gradu tumarajuci, nadje jednu kulu zdravo visoku, i vidi dje u jednoj sobi svijeca gori, on otvori vrata pa uz kulu te u sobu. Kad tamo al' ima sta i vidjeti! soba ukrasena zlatom i svilom i kadifom, u njoj nema nikoga do jedne djevojke, a ta djevojka lezi na jednom krevetu pa spava. Cim carevic udje u sobu, otmu mu se oci gledati djevojku, kaka je vrlo lijepa. U isto vrijeme smotri da ide jedna velika zmija niz duvar, tako se pruzila da joj je glava vise glave djevojcine bila blizu pa se izdigne i u jedan put djevojku u celo medju oci da ujede; onda on pritrci pa povadi mali noz, i pribode zmiju u celo uz duvar, pa onda ovako progovori: "Da Bog da da se ovaj moj nozic neda nikom izvaditi bez moje ruke," pa onda pohita da se natrag vrati. Predje preko bedema, uz jelu se ispenje i niz jelu sidje na zemlju; kad dodje u pecinu dje su divovi bili, uzme vatre pa potrci i dodje braci dje ih jos zastane da spavaju. On vatru nalozi, a sunce ograne i svane se, onda on bracu izbudi te ustanu i tako podju dalje. Istog dana naidju na put koji vodi tome gradu. U tome je gradu zivljeo jedan silan car koji je svakoga jutra isetao u grad i tuzno suze proljevao, sto mu narod u gradu od divova strada i pojeden bi, pa se sve bojao da mu i cerka jednom ne bude pojedena, zato porani istoga jutra pa stane gledati po gradu, a grad opustjeo, vec je malo i naroda jos ostalo, jer su sve divovi pojeli, pa ode tamo amo po gradu, kad na jedan put vidi neke jele onako citave iz zemlje izvadjene pa uz bedem prislonjene, a kad dodje blize, ima cudo i vidjeti: devet divova bas onijeh krvnika gradskijeh a njima svijema glave posjecene. Kad car to vidi, jako se obraduje, a svijet se skupi i Boga stane moliti za zdravlje onoga koji ih je posjekao. U isto vrijeme dodjose i sluge iz dvora carskoga i jave caru, kako je scela zmija da njegovu cerku ujede. Kako to car cuje, odmah otide u dvor pa upravo u onu sobu svojoj sceri, kad tamo, vidi zmiju pribodenu uz duvar, pa scase sam noz da izvadi iz duvara, ama nije mogao.

Onda car ucini zapovijest na sve strane po njegovom carstvu i oglasi: ko je divove pobio i zmiju pribo, neka dodje da ga car obdari velikijem darom i da mu scerku za zenu dade; to se oglasi po cijelome carstvu njegovom i car zapovjedi, da se glavne mehane po velikim drumovima postave, pa svakoga putnika da pitaju, nije li doznao, ko je divove pogubio, pa kad koji cuje za tog coeka, da caru javi, a taj coek neka brze na mustuluk ode caru, da ga car obdari. To se tako po carevoj zapovjesti i ucini, mehane postave na glavne drumove i svakog putnika pitali bi i za to kazivali mu. Poslije nekog vremena ovi trojica carski sinovi trazeci sestre svoje dodju u jednu od tijeh mehana da zanoce te ucine tu konak, a poslije vecere dodje mehandzija i u razgovoru snjima stane se faliti, sta je on junastva pocinio, pa onda zapita njih: a jeste li i vi stogodj ucinili do sad? Onda otpocne najstariji brat govoriti: "Kad sam posao s mojom bracom po ovom putu, prvu noc kad smo dosli konaciti kod jednog jezera u nekoj velikoj pustinji, kad braca moja oba spavahu a ja cuvah strazu, najedanput azdaha podje iz jezera da nas prozdere, a ja onda povadim noz i odsijecem joj glavu: ako se ne vjerujete, evo joj uveta od glave", pa izvadivsi i na sto ih baci. Kad to cu onaj srednji brat, i on rece: "Ja sam kad sam cuvao strazu na drugom konaku posjekao azdahu od dvije glave: ako se ne vjerujete, evo uveta od obje glave", pa izvadi usi i njima ih pokaze. Onaj najmladji cuti. Poce ga mehandzija pitati: "Bogme, momce, tvoja su braca junaci, a da cujemo, jesi li i ti stogodj ucinio od junastva?" Onda najmladji otpoce da kaziva: "I ja sam nesto malo ucinio kad smo zanocili onu noc kod jezera u pustinji, vi ste, braco, spavali, a ja sam cuvao strazu; kad bi neko doba noci, zaljulja se sve jezero i izadje troglava azdaha i scase nas da prozdere, onda ja povadim sablju i glave joj sve tri odsijecem: ako ne vjerujete, evo sest uveta od azdahe." Tome se i sama braca zacude, a on nastavi kazivati: "U tome se vatra ugasi, a ja podjem da vatre potrazim. Tumarajuci po planini nadjem u jednoj pecini devet divova", i tako im sve po redu kaze sto je ucinio, i svi se tome cudu zacudise. Kad to mehandzija cuje, brze potrci i caru sve javi, a car mu dade mnogo novaca, pa brze posalje svoje ljude da sva tri careva sina njemu dovedu. Kad oni izidju pred cara, car zapita najmladjega carevica: "Jesi li ti sve to cudo u ovome gradu pocinio, divove isjekao i scer moju od smrti sacuvao?" "Jesam, cestiti care." odgovori najmladji carevic. Onda mu car dade svoju scer za zenu, i dopusti mu da je on prvi do njega u svome carstvu, a onoj dvojici starije brace rece car: "Ako hocete, i vas hocu ozeniti, pa vam dobre dvore sagraditi", no oni njemu kazu da su ozenjeni obojica, i cijelu mu istinu otkriju, kako su posli da sestre svoje traze.