Up First Prev Next Last
Naslov: Vilina gora
Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic
Imao Nekakav bogati covjek jedinka sina, pa othranivsi ga do oruzja
poslje ga po svijetu da tece, ali ne tece da aspri stece nego da stece
pameti, i da vidi iduci po svijetu kako se trudio zivi i kako se valja
muciti da se ovoga kratkoga. vijeka posteno zivi, i dade mu nekoliko
aspri sto ce mu dosta za put biti. Kad ga opremi, mnoge mu stvari
preporuci a najvise da cuva novac, pak ga s blagoslovom otpusti. Iduci
ovaj mladic po svijetu dodje u nekakav grad gdje vidi da jednoga covjeka
vode na vjesalo. On se zacudi pak pritrcavsi zapita sta je skrivio ovi
siromah covjek te ga na smrt osudise, a neki mu odgovori: "Ovi je covjek
duzan mnozinji, i ne imajuci otkuda da sve svakome isplati, po zakonima
ovoga mjesta zasluzio je smrt." On cuvsi ovo zapita sudnike: "Gospodo!
jeli moguce da ja toga covjeka od smrti otkupim, i da platim sto je
duzan?" Oni mu odgovore: "\Za sto ne! plati toliko i toliko pa evo ti
covjeka da od njega cinis sto hoces." On izvadi sve ono novaca sto imase
pa najposlije sve haljine do kosulje, i kad namiri koliko je trebalo,
sudnici mu dadose covjeka, te on s njim po svijetu proseci od vrata do
vrata. Jednu vecer lezeci zajedno ova dvojica, rece otkupljenik: "Meni se
dodijalo vec ovako zivjeti, a jos mi je zalost visa tebe gledajuci dje s
mene stradas, nego hajdemo u vilinu goru, tamo cemo naci jednu moju
posestrimu i ona ce nam kazati nacin kako cemo obojica obogatiti."
Mladic pristane na ovo i upute se k vilinoj gori sve stranputicama
nekijem, kalauzeci otkupljenik a mladic sustopice za njim, dok tako dodju u
nekaku goru, kojoj vrh do mjeseca doticase, a listovi joj zlatni bjehu a
stabla srebrna, a usred nje vidjase se veliki plam i dim od ognja. Mladic
videci to prepadne se i upita svoga druga: "Sta je ovo? kakovo je ovo
cudo." A on mu odgovori: "Ne boj se, ovo je sve moje posestrime i njezine
matere, pa i nase, samo teke znadi da se mi dvojica ne mozemo njima na
jedan put iznenada javiti, nego ja otidoh k njima da im se javim i da im
kazem da smo dosli k njima da s njima zivimo, a ti me pricekaj ovdjen pod
ono drijevo, te je od suhoga zlata a perja su mu biserna; ma pazi, bez
velikoga svoga cuda nemoj pisnuti rijeci jedne doklen se vratim opet k
tebe, jer je ovo drvo sviju vila, ispod njega se kupe ljeti te na djerdjeve
vezu, pak ako kakva mladica opaze u ovu goru u oni cas ocima ga zatrave
i u kaku godj hoce zivinu obrnu." Ovo izrekavsi nestade ga kao da ga
zemlja prozdrije. Mladic stojeci ondje dosadi mu se cekati te pocne tam
amo kroz goru setati se dok nabasa na nekakvo kolo krilatijeh djevojaka,
pa se prikri da ih gleda i slusa kako pjevaju, ali njegovom nesrecom
opazi ga kolovodjica te ga ocima zatravi i u oni cas ostade nijem i
slijep. Tada se prepade te od straha i velike zalosti stade vikati i
plakati, dok evo ti odnekud dolece na krilima predanj oni covjek, uhvati
ga za ruku i rece: "Ne boj se, sto ti je?" A on mu rukama pokaze da je
oslijepio i onijemio. Tada oni covjek kad to vidje, izvadi iza pasa
nekaku malu zlatnu sviralicu, pa se pripe na jedno drvo i poce u nju
zvizdjeti, dok evo ti sa sviju strana vila i vilenika, ovoga covjeka
brace i sestara, pobratima i posestrima, toliko da im broja ne bjese, te
pocese po gori brata nekake ljekovite trave, pa dadose mladicu da pije, a
drugom mu opet namazase oci, te u oni isti cas stece vid ocinji i
razgovor deset puta ljepsi i bolji nego li je prijed imao. Po tom ga
primise u svoje drustvo, i ozenise ga, te stece silno blago i ima lijep
porod. Ali kad vec ostari, pokaja se gospodu Bogu, povrati se svome
domu, i jedva ziva zatece svoga roditelja, te se s njim oprosti i ukopa
ga, te do a smrti zivje kao pravi hriscanin, ali opet doklen je godj
zivio svakoga je ljeta po jedan put u onu goru hodio te se s druzinom
sastajao i pozdravljao.
|
|