|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Maksima Crnojevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Maksima Crnojevića (I)
Podiže se Crnojević Ivo,
Te otide preko mora sinja,
I ponese tri tovara blaga,
Da on prosi lijepu đevojku
Za Maksima za sina svojega
Milu šćercu dužda od Mletaka.
Ivo prosi, dužde se ponosi;
No se Ivo okaniti ne će,
Snahu prosi tri pune godine,
Snahu prosi, a prosiplje blago.
Ja kad Ivan blago poharčio,
Latini mu dadoše đevojku,
Đevojački prsten prifatiše.
Prijatelji svadbu ustovaše:
Svadbu kažu u godini prvoj.
Dok otide zdravo do Žabljana,
I rodi mu vino i pšenica,
I sakupi hiljadu svatova.
Ja kad tako svadbu urediše,
Zeman dođe, te ti domu pođe,
A prati ga novi prijatelju,
Prijatelju dužde od Mletaka,
I prate ga dva duždeva sina,
I prati ga stotina Latina.
No išteti Ivan na pohodu:
Ide mudro, progovori ludo:
Reče duždu novu prijatelju:
"Prijatelju, dužde od Mletaka!
"Čekaj mene s hiljadu svatova,
"Od hiljade manje biti ne će,
"Čini mi se hoće boti više;
"Kad prijeđem more u to polje,
"Ti isturi hiljadu Latina,
"Nek mi sretu u polju svatove:
"Neće biti ljepšega junaka
"U mojijeh hiljadu svatova
"Ni u tvojih hiljadu Latina
"Od Maksima od mojega sina,
"Sina moga, mila zeta tvoga"
A to sluša dužde od Mletaka,
Dva sokola, dva duždeva sina,
I slušaše stotina Latina.
Milo bilo duždu od Mletaka,
Ruke širi, te g' u lice ljubi:
"Fala, prijo, na besjedi takoj!
"Kad ja stekoh mila zeta svoga,
"Kom ljepote u hiljadi nema,
"Voljeću ga nego oko jedno,
"Voljeću ga njeg' jednoga sina;
"Ja ću njemu dare pripravljati,
"Pripravljati konje i sokole,
"I kovati čekrkli čelenke,
"I rezati kolaste azdije,
"Neka nosi, neka se poposi,
"Ako l' tako to ne bude, prijo,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći."
Otale mi Iva ispratiše
I na more vodu naturiše,
Iz đemija njega isturiše,
Ode Ivan zdravo i veselo.
Ja kad bio pod bijeli Žabljak,
Viđe Ivan svoje b'jele dvore:
Bijeli se u visinu kula,
Na ćošeta sićani čardaci,
A sjaju mu srčali pendžeri,
Viđe Ivan, pa se uželio,
Ždrala konja fati bakračlijom,
A pritegnu đemom od čelika,
No mu ždrale sitno podigrava.
Nitko prvi njega ne ugleda,
Ugleda ga vijerna ljubovca
S bile kule na srčali pendžer;
Kako viđe, pozna gospodara
I pod njime od megdana ždrala,
Pa potrča niz visoku kulu,
Pa potrča, a iz grla viknu,
Viknu sluge, nabreknu sluškinje:
"A vi, sluge, polju pohitajte,
"Te sretite poljem gospodara: -
"Bre, sluškinje! brišite avlije; -
"A đe si mi, dijete Maksime!
"Nu pohitaj pred kapiju našu,
"Eto, sine, mila baba tvoga,
"Baba tvoga, gospodara moga,
"Jaše konja sjetno i veselo,
"Čini mi se, snahu j' isprosio."
No Ivanu sluge pohitale,
Te u polju sretoš' gospodara,
A Ivanu ljuba potrčala,
Cjeliva ga u skut i u ruku,
Otpasa mu svijetlo oruže,
Pa oruže grli u naruče,
U naruču nosi na čardake,
Vjerne sluge konje prifatiše,
Al' eto ti dijete-Maksima,
Srebrn stolak nosi u naruče,
U sto sjede Crnojević Ivo,
Da s' odmori, da mu čizme skinu.
Kako sjede u srebrna stola,
Oči mu se odmah otimaše,
Te Maksima pogleduje sina.
Ta da vidiš jada iznenada!
Davno Ivan dvore ostavio
Prosit' snahu tri godine dana,
Iza njega bolest udarila
U Žabljaka u postojbinu mu,
Mučna bolest, one kraste velje,
Na Maksima kraste napanule,
Te mu b'jelo lice nagrdile,
bijelo mu lice našarale,
Iza krasta lice pocrnjelo,
Pocrnjelo i odrpavilo.
Kunem ti se, kako tamo kažu,
Grdnijega u hiljadi nema
Od Maksima sina Ivanova.
Pade na um Crnojević-Ivu,
Ja kakvu je riječ ostavio
Kod njegova nova prijatelja:
Da odvede hiljadu junaka,
Da ljepšega od Maksima nema,
Jutros, brate! nema grdnijega.
|
|
|