|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Maksima Crnojevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Maksima Crnojevića (V)
Kad to čuo Crnojević Ivo,
Planu Ivo, kako oganj živi,
Te on kara sestrića Jovana,
Njega kara i ljuto ga kune:
"Zao sanak, sestriću Jovane,
"Bog godio i Bog dogodio,
"Na tebe se taki sanak zbio!
"Kad ga viđe, rašta opoviđe,
"Opoviđe jutros na podranku,
"Kad svatovi misle da polaze? -
"Moj sestriću, Jovan-kapetane!
"San je laža, a Bog je istina;
"Ružno si se glavom naslonio,
"A mučno si nešto pomislio. -
"Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!
"Dosta mi je i muke i ruge:
"Nasmija se sva gospoda naša,
"A šapatom zbori sirotinja,
"Đe mi sjedi snaha isprošena
"I kod baba i kod stare majke,
"A đe sjedi za devet godina?
"Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!
"Da ću tamo junak poginuti,
"Ne ću moju snahu ostaviti
"Ni veselje jutros rasturiti.
"No kako si mene starješina
"I pošao đever uz đevojku,
"Nu nabrekni na kamenu gradu,
"Nu nabrekni, prizovi tobdžije,
"Neka tope pune i napune,
"Nek napune trideset topova,
"Pa prizovi starca Nedijeljka,
"Što mu b'jela prošla pojas brada,
"Koji čuva tone baljemeze,
"Čuva tope Krnja i Zelenka,
"A kojijeh u svoj zemlji nije
"U vlaškijeh sedam kraljevina,
"U Turskoga Otmanović-cara;
"Nu prizovi starca Nedijeljka,
"Neka tope puni pa prepuni,
"Neka prida praha i olova,
"Nek podigne nebu pod oblake,
"Neka puknu stari baljemezi:
"Haber podaj polju u svatove,
"Nek se naša braća oslobode,
"Nek odmaknu konje od obale
"Od studene od vode Cetinje,
"E se mogu konji pokidati,
"U Cetinju vodu poskakati,
"Braću našu kićene svatove
"Iz ubaha vatiti groznica:
"Nu objavi i svoj braći kaži,
"Đe će pući trideset topova,
"Hoće pući Krnjo i Zelenko.
"Pa zakaži. moj mili sestriću!
"Nek čauši u to polje viknu,
"Neka krenu iz polja svatove,
"Evo ćemo preko mora sinja."
Posluša ga Jovan kapetane,
Te priviknu na gradu tobdžije,
I priziva stara Nedijeljka,
Napuniše trideset topova,
Napuniše Krnja i Zelenka,
Napuniše, pa ih prepuniše,
Pridadoše praha i olova,
Digoše ih nebu pod oblake.
Pa im živi oganj pridadoše.
Da se možeš, brate, pridesiti
U ušima jeku poslušati,
I očima seir pogledati,
Ja kad puče trideset topova,
Pa kad puče Krnjo i Zelenko,
Polje tutnji, a planina ječi,
Cetinja se voda uspljuskuje,
Popadoše konji na koljena,
A junaci mlogi potrbuške:
Nije šala na gradu topovi!
Nije šala Krnjo i Zelenko!
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
Krenuše se iz polja svatovi,
Otidoše i zdravo i mirno.
Kako koji konak u napredak,
Sve gairet bolji meću braćom.
Prehodiše polja i planine,
Spustiše se u primorje ravno
U široko polje pokraj mora,
Te svatovi polje pritiskoše,
Ugledaše u more đemije,
Prijatelje u sretaoštinu;
Svatovi se rahat učiniše
U široku polju pokraj mora:
Ko imaše konja od megdana,
Okreće ga po polju džilita,
Ko l'bekrija, naginje čuturom,
Te on pije ono rujno vino,
Ko imaše grlo pouzdano,
Popijeva svatske poskočice;
Među njima Crnojević Ivo
Jaše ždrala konja od megdana,
Oko njega dva sokola siva:
S desne strane dijete Maksime,
Što je Maksim krasan đuveglija,
Na njegovu od megdana vrancu;
A s lijeve Miloš Obrenović
Na doratu konju od megdana.
|
|
|