|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Maksima Crnojevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Maksima Crnojevića (VI)
Ivan gleda đecu oko sebe,
Gleda đecu, pake progovara:
"Braćo moja, kićeni svatovi!
"I vi braćo, sve vojvode mlade!
"Ja bih stio progovorit' riječ,
"Kad bi ste me, braćo, poslušali:
"Mi hoćemo preko mora sinja,
"Preko mora četrdest konaka,
"A vodimo mila sina moga,
"Sina moga hitra đuvegliju,
"Al' su njega kraste nagrdile,
"I sina mi muka oborila,
"Grdnijega u svatove nema;
"A ja, braćo, jesam govorio
"Na prosidbi, kad snahu isprosih,
"Što dovedem kićenijeh svata,
"I u Mletku što bide Latina,
"Da ljepšega ne će bit' junaka
"OD Maksima od sina mojega;
"Jutros, braćo, nema grdnijega!
"I ja sam se ljuto razdertio,
"Da kad dođem novu prijatelju,
"Prijatelj će mene zastiđeti,
"I turiti kavgu u svatove;
"Nego, braćo, kićeni svatovi!
"Desio se danas među vama
"Glavan junak vojvoda Milošu,
"Ta Milošu Obrenbegoviću,
"Ljepote mu u svatove nema,
"Ni će biti tamo u Latina;
"Kad biste me, braćo, poslušali,
"Da skinemo perje i čelenku
"Sa Maksima mila sina moga
"Na Miloša Obrenbegovića,
"Da Miloša zetom učinimo,
"Dok đevojku otud izvedemo."
Kad to čuše kićeni svatovi,
Nema brata ni kićena svata,
Nema brata, tome da kmetuje;
Ne smijahu kićeni svatovi,
El je Maksim krvničko koljeno,
Mogu njemu žao načiniti,
Može nekom glavu ukinuti:
Nema kmeta, da kmetuje tome;
Progovori vojvoda Milošu:
"O Ivane, naša poglavice!
"Što dozivlješ i braću sazivlješ,
"No mi pruži desnu tvoju ruku,
"I zadaj mi Božu vjeru tvrdu
"Za Maksima za tvojega sina,
"Da Maksimu žao ne učiniš,
"Na veselju đe ga sad poturaš,
"Od mene ti Boža vjera tvrda,
"Prevešću ti snahu preko mora
"I bez kavge i bez muke kakve;
"Tek, Ivane, ne će tevećeli:
"Štogod bide dara zetovskoga,
"Da mi dara nitko ne dijeli."
Kad to začu Crnojević Ivo,
Grohotom se, brate, osmjenuo:
"O Milošu, Srpska poglavice!
"Šta pominješ dara zetovskoga?
"Tvrđa vjera, brate, od kamena,
"Nitko t' dara dijeliti ne će,
"Prevedi mi snahu preko mora,
"Dovedi je u bijeli Žabljak,
"I ja ću te, brate, darivati:
"Daću tebe dvije čizme blaga,
"I daću ti moju kupu zlatnu,
"Koja bere devet litar' vina,
"Što j' od suva salivena zlata;
"I još ću te, brate, darivati:
"Daću tebe suru bedeviju,
"Bedeviju, što ždrijebi ždrale,
"Što ždrijebi konje ognjevite;
"Objesiću t' sablju o pojasu,
"Koja valja tridest ćesa blaga."
I tako se braća pogodiše,
I skidoše perje sa Maksima,
Zlatno perje, čekrkli čelenku,
Na Miloša Obrenbegovića,
Te Maksima jandal oćušnuše,
A Miloša zetom učiniše.
U to doba moru udariše,
U sinje se more navezoše.
Bog im dade i od Boga sreća,
Iz mora se zdravo izvezoše
A pod Mletke grada udariše,
Te Mletačko polje pritiskoše.
Na gradu se otvori kapija,
A navali i muško i žensko,
No da sretu u polju svatove,
Da učine seir od svatova,
I da vide, jel' istina tako,
Da poznaju zeta duždevoga,
Jel' istina, kako ljudi kažu,
Da m' ljepote u daleko nema,
U svatove ni pak u Latine.
Lasno zeta poznavati bješe
Po njegovu perju i čelenci,
Po njegovu stasu i obrazu.
Kad viđeše, da j' istina tako,
Dopadoše dva duždeva sina,
Te sretoše mila zeta svoga,
Grle zeta i otud i otud,
Pa ga vode na tanke čardake,
A na tocak svate rasturiše
Po trojicu i po četvoricu,
Kako će im biti ponajbolje.
Čudan adet bješe u Latina,
Svadbovati rodu đevojačkom
I odmorit' konje i junake;
Posiđeše tri-četiri dana,
Kad četvrto osvanulo jutro,
Te pukoše na gradu topovi,
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
Nek su hazur kićeni svatovi,
Zeman dođe, da ti doma pođu.
Svatovi se na broj iskupiše
U šarenu kamenu avliju,
Zatvorena vrata na kapiju,
Zatvorena i pak zaklopljena,
Na kapiji četiri dželata,
Dva Arapa i dva Latinina,
Krvave im ruke do ramena
I ostrice sablje do balčaka,
Svatovi se malo prepadoše.
|
|
|