|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Maksima Crnojevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Maksima Crnojevića (VII)
No da vidiš još poveće bide.
Nema njima dva najbolja druga,
Nema druga vojvode Miloša,
Što su njega zetom učinili,
I nema im Latinke đevojke,
A đevojke, oko šta su došli!
Al' svatovi malo pričekaše,
Stade zveka kamena sokaka,
Stade zveka, stade otud jeka,
Al' eto ti vojvode Miloša
Na njegovu od megdana doru,
Ustavlja ga đemom od čelika,
A dovata malo bakračlijom,
A doro mu sitno podigrava,
Te veselo u družinu dođe,
Na jutru im nazva dobro jutro,
Sva Družina jednu riječ kažu:
"Dobre dođe, dijete Maksime!"
Za Milošem odmah pristadoše
Dvije šure, zeta pristigoše,
Doniješe gospodskoga dara,
Da daruju zeta kod svatova:
Jedan šura jedan peškeš daje:
Dovede mu bez biljege vranca,
I na vrancu Latinku đevojku,
No se pusnik k zemlji uvijaše,
Od čistoga i srebra i zlata,
U zlato su konja opkovali,
Zlatni rati biju po kopiti,
A na prsi divna silembeta;
I na ruci sivoga sokola,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti konjic i đevojka
"I na konju i srebro i zlato,
"I na poklon siva tica soko,
"Kad si tako viđen među braćom."
A Miloš se s konja poklanjaše,
Te lijepo dara privataše.
Drugi šura sablju donesao
Salivenu od suvoga zlata,
Sablja valja mlogo bila blaga,
Opasa je zetu o pojasu.
"Nosi zete, te mi se ponosi"
Al' eto ti punca i punice,
Ja kakva li dara doniješe!
Punac nosi kalpak i čelenku,
U čelenci alem kamen drati,
Koji sjaje kako jarko sunce,
Pogledati ne da u junaka,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti kalpak i čelepka."
Miloš dara davno privataše.
A da vidiš zlosretne punice!
Ona nosi od zlata košulju,
Koja nije kroz prste predena,
Ni u sitno brdo uvođena,
Ni na razboj ona udarana,
No košulja na prste pletena,
U kolijer upletena guja,
A pod grlom izvedena glava,
Baš se čini, kao da je živa
Ljuta guja (guja će ga ud'rit'),
Na glavi joj alem kamen dragi,
Kade ide momak sa đevojkom
U ložnicu, da ne nosi sv'jeće,
Nek svijetli alem kamen dragi,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti od zlata košulja."
No se čude kićeni svatovi,
No se čude daru Latinskome.
No da vidiš dara iznenada:
Al' eto ti starca Jezdimira,
Mila brata dužda od Mletaka,
Bijela mu prošla pojas brada,
Na zlatnu se štaku naslonio,
Roni suze niz gosposko lice,
Roni suze, i nevolja mu je:
Sedam žena mijenio bio,
A od srca ne im'o poroda,
Pa uzeo k sebe sinovicu,
Sinovicu, njemu osobnicu,
Mešte kćeri i mešte sinova,
Pak se starcu sade ražalilo,
El je sprema preko mora sinja;
Neko čudo bješe satučio
I turio pod pazuho svoje,
A kad dođe k braći svatovima,
Po imenu zeta dozivaše,
"Koje danas u svijetu nije
"U našega ni jednoga kralja,
"Ni će biti u cara Turskoga;
"Nosi, zete, te mi se ponosi."
Maksim gleda jade isprijeka,
Dozivaše, pa ga ogrtaše,
Ogrnu ga kolastom azdijom,
Savrh glave do zelene trave
Pokri zeta i konja dorata;
Ja kakva je, jada dopanula!
U junačke oči udarila,
I pričaju i kazuju ljudi,
Dok iznutra ud'rio postavu,
Otišlo je tridest ćesa blaga,
A s lica joj ni hesapa nema:
"Na poklon ta, ti moj mili zete!
"Na poklon ti kolasta azdija,
Isprijeka, ali poprijeko.
Ja kad tako zeta darivaše,
Na kapij' se otvoriše vrata,
Pa stadoše sluge i sluškinje
Na kapiju svate darivati:
O konjima vezene jagluke,
Junacima tanke boščaluke;
Darivaše, polju ispratiše,
Na đemije vodi naturiše,
Iz đemija zdravo isturiše;
Otidoše zdravo i veselo.
Ja kad biše polju pod Žabljaka,
Đeno su se braća sastanula,
Đeno će se s jadom rastanuti;
No da vidiš jadu započetka:
Pohitao dijete Maksime
Na njegovu bez biljege vrancu
I skupio desetinu druga,
Hoće k svojoj na muštulak majci;
A kad viđe vojvoda Milošu,
Te dorata konja podigrava,
A dogna ga blizu do đevera,
Do đevera Jovan:kapetana,
Đevojke se rukom dofatio;
Al' da vidiš proklete đevojke!
|
|
|