|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Maksima Crnojevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Maksima Crnojevića (IX)
Al" ne sluša zlosretna đevojka,
Viknu jednom, pa ga ne doviknu,
Drugom viknu, doke ga doviknu;
Maksim vrana konja povrnuo,
Osluškuje, šta će besjediti,
A đevojka grdno progovori:
"O Maksime, nemala te majka!
"Majka nema do tebe jednoga,
"A po danas ni tebe ne bilo!
"Od koplja ti gradili nosila!
"A od štita grobu poklopnice!
"Crn ti obraz na Božem divanu!
"Kako ti je danas na megdanu
"Sa vašijem vojvodom Milošem;
"Za što blago dadoste drugome?
"A nije mi ni tog žao blaga,
"Neka nosi, voda g' odnijela!
"No mi žao od zlata košulje,
"Kojuno sam plela tri godine
"A sa moje do tri drugarice,
"Dok su moje oči iskapale
"Sve pletući od zlata košulju,
"Mislila sam, da ljubim junaka
"U košulji od samoga zlata,
"A vi danas dadoste drugome;
"No me ču li, đuveglija Makso!
"Brže vraćaj sa jabane blago,
"Ako l' blago povratiti ne ćeš,
"Kunem ti se Bogom istinijem!
"Naprijed ti ni kročiti ne ću,
"No ću dobra konja okrenuti,
"Dognaću ga moru do obale,
"Pa ću vatit' listak šemišljikov,
"A moje ću lice nagrditi,
"Dok pokaplje krvca od obraza,
"Po listu ću pisati jaziju[64],
"Dodaću je sivome sokolu,
"Neka nosi staru babu mome,
"Neka kupi svu Latinsku silu,
"Nek ti hara bijela Žabljaka,
"Nek ti vraća žalost za sramotu."
Kad to začu dijete Maksime,
To Maksimu vrlo za jad bilo,
Vrana konja natrag pripovrnu,
Opasa ga trostrukom kandžijom,
Puče koža konju po sapima,
A pokapa krvca po kopiti,
No mu ljuto pusnik poskočio,
Po tri koplja u nebo skočio,
Po četiri zemlje preskočio.
Ne Desi: se dobroga junaka,
Da uvata grdna zlosretnika,
No mu sokak poljem učiniše,
A niko se jadu ne dosjeti,
Porašta je konja povratio.
A kad viđe vojvoda Miloše,
Grohotom se junak nasmijao:
"Fala Bogu! fala istinome!
"Kud se ono Maksim zatrčao?"
A ne vidi jade iznenada.
Kad dopade dijete Maksime,
Na Miloša bojno koplje pušti[65]
Bojnijem ga kopljem udario
Pod čelenku među oči crne,
Na zatiljak oči iskočiše,
Mrtav pade pod konja dorata,
Miloš pade, a Maksim dopade,
Koliko mu krvce žedan bješe,
Manu sabljom, ods'ječe mu glavu,
Pak je vrancu baci u zobnicu,
A đevojku ote u đevera,
Pak pobježe na muštuluk majci.
Mili Bože, na svem tebe fala!
Da se kome onda pridesiti
I očima jade pregledati,
Kade pade krasna poglavica,
A zgleda se mloga porodica,
U junake krvca uzavrela,
Pa se staše darivati darom[66] ,
A njinijem darom nemilijem:
Iz pušaka crnijeh krušaka,
Doke duge puške isturiše,
Dok to polje magla pritisnula
Od hitroga praha i olova,
Tad' s' u tami mači povadiše,
Te se njine majke ojadiše,
A sestrice u crno zaviše,
A ljubovce ostaš' udovice,
A ogreznu krvca do koljena,
L po krvi jedan gazi junak,
Junak bješe Crnojević Ivo,
Crno njemu srce do vijeka!
Krvcu gazi, a Bogu se moli.
"Daj mi, Bože, vjetar od planine,
"Da raždene ovu maglu kletu,
"Da pogledam i gore i dolje,
"Ko pogibe, ko l' ostade danas."
Bog mu dade, vjetar udario,
Te razagna i razvedri polje,
Ivan gleda i gore i dolje,
Al' ne znade ništa, kud, je gore:
Polomljeni konji i junaci.
No po polju krče ranjenici.
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
On prevrće te leševe mrtve
I krvave ogleduje glave,
Sve tražaše Dijete Maksima,
Al' ga Ivan naći ne mogaše,
No on nađe sestrića Jovana,
Što je đever bio kod đevojke,
Što ujaku sanak kazivao
U Žabljaku jutru na pohodu;
Zaludu ga Ivan nahodio,
U krvi ga poznat' ne mogaše,
Mimo njega junak prolazaše;
A viđe ga Jovan-kapetane,
Te ujaku Ivu progovara:
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"Čim si mi se tako ponesao:
"Ili snahom, ili svatovima,
"Il' gospodskim darom prijateljskim,
"Ts ne pitaš nesretna sestrića,
"Jesu li mu rane dosadile?"
Viđe Ivan, pa suze prosiplje,
Iz krvi ga malo ispravio:
"Moj sestriću, Jovan-kapetane!
"Jesu l' tvoje rane za vidanje,
"Da te nosim u nesrećan Žabljak,
"Da ti tražim od mora ećime?"
64) U Jugozapadnijem krajevima naroda našega ima zaista nekakva
trava, koja se zove /šemišljika,/ samo ne znam za sad, da li joj je
takovi list, da se po njemu može pisati.
65) Jedni pjevaju, da Maksim nije Miloša iznenada ubio, nego da
ga je na mejdan izazvao, evo ovako:
A kad začu nejačak Maksime.
Dobru vrancu poteže dizgene,
Udari ga tumbak-bakarlijom,
Okreće ga po polju široku,
Od koplja je džilit načinio,
Pa Miloša na džilit pozivlje;
Milošu se od ina ne može,
No iziđe Maksu na megdana
Ćeraše se po polju široku,
Ćeraše se tamo i onamo
Kade ćera Obrenbegoviću,
Kade ćera nejaka Maksima,
Niđe njega ni gledat' ne može:
A kad ćera nejačak Maksime,
Kade ćera Obrenbegovića,
Sve prestiže konja i junaka.
Baci koplje nejačak Maksime,
Te udari vojvodu Miloša,
Koliko ga lako udario,
Od dobra ga konja odvojio,
Za crnu ga zemlju prikovao -
66) Ovdje gdekoji i ovako pjevaju:
Stade piska po polju junaka,
Stade vriska bijesnih atova,
Stade prasak đumišli pištolja,
Stade zveka ostrijeh mačeva,
Stade lelek ranjenih junaka:
Jedni viču: "Jao moja majko!"
Drugi viču: "Ne boj mi se, brajko!
"Tu danaske ne pomaže majka,
"Nego sablja i desnica ruka."
|
|
|