|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Maksima Crnojevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Maksima Crnojevića (X)
A Jovan mu onda progovori:
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Kamo oči? njima ne gledao!
"Ovake se rane ne vidaju:
"Lijeva je noga salomljena,
"Salomljena na dvoje, na troje,
"A desna je ruka osječena,
"Osječena ruka po ramenu,
"A po srcu sablje dovatile,
"Ispale su crne džigerice."
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
Brže pita sestrića svojega:
"Moj sestriću! dok si u riječi,
"Kako đever bješe kod đevojke,
"A dopade dijete Maksime,
"Eda viđe, đe pogibe Maksim?
"I znade li, šta bi od đevojke?"
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Nije tebe Maksim poginuo,
"No kad dođe na konju pomamnu,
"Te izgubi vojvodu Miloša,
"Pak đevojku ote u đevera,
"On pobježe ka nesrećnoj majci[67] .
To izusti, laku pusti dušu.
Pobaci ga Crnojević Ivan,
A pohiti u bijeli Žabljak;
Ja kad dođe pred gradsku kapiju,
A pred gradom koplje pobijeno,
A za koplje vranac konjic svezan,
Sitna mu je zonca ustaknuta,
Pred njim sjedi dijete Maksime,
Na koljenu sitnu knjigu piše
Svome tastu duždu od Mletaka,
A dvori ga zlosretna đevojka;
Na mezile knjigu opravio:
"O moj taste, dužde od Mletaka!
"Kupi vojsku, svu Latinsku zemlju,
"Te mi haraj bijela Žabljaka,
"I ti vodi milu tvoju šćeru
"Ni ljubljenu, ni omilovanu:
"Mene prođe moja gospoština,
"I država moja kraljevina:
"Hoću bježat' preko zemlje duge,
"Hoću bježat' caru u Stambola,
"Kako dođem, hoću s' poturčiti."
Zlo se začu po svoj zemlji njinoj,
Kad začuše ti Obrenovići,
Začu netko Obrenović Jovan,
Mio bratac vojvode Miloša,
Nešto misli, pa na jedno smisli,
Brže konja svoga dovatio,
Sedla konja, što ga ljepše može,
Opasuje, što ga tvrđe može,
Pak se konju fati na ramena,
Halali se i oprosti junak,
Kaže rodu, kaže braći svojoj:
"Hoću, braćo, i ja u Stambola,
"Odoh, braćo, braću da sačuvam
"Ko doraste u toj zemlji našoj:
"Tamo ode krvničko koljeno,
"On će dvorit' cara u Stambolu,
"Izdvoriće kaku vojsku silnu,
"Te će zemlju našu pogaziti.
"Braćo moja i pak porodice!
"Dok čujete mene u životu,
"U životu, u Stambolu bilu,
"Nemojte se, đeco, prepanuti,
"On ne smije vojsku podignuti:
"On će na vas, a ja ću na njega"
Tako reče, pa u Stambol ode;
Kade bio blizu do Stambola,
U putu se oba pristigoše,
Te pred cara idu uporedo,
A car znade, ko su i kako su,
Pa ih care jedva dočekao,
Dočekao, oba poturčio,
I Turska im imena nađeo:
Jovanu su ime nađenuli:
Mamut:beže Obrenbegoviću;
A Maksimu ime nađedoše:
Skender:beže Ivanbegoviću.
Dvore cara za devet godina,
Izdvoriše devet zijameta,
Svijeh devet daše za pašaluk,
Car im dade bijele tugove
I vezirstvo na te zemlje dvije
Bez promjene vazda do vijeka:
Mamut-begu Obrenbegoviću
Dade zemlju ravna Dukađina[68] ,
Đeno rodi izdobila vina,
Dosta vina, više urmetina,
Dosta ima bijele všenice,
Krasnu zemlju, što je ljepše nema;
A on dade sinu Ivanovu
Grdnu zemlju Skadar na Bojani[69] ,
A u kome nikad ništa nema,
No se legu žabe i bivoli,
I imaše soli sutorine.
Kako tade, tako i danaske
Nijesu se nigda umirili,
Niti mogu krvcu da umire,
No i danas tu prosiplju krvcu.
67) Jedni opet pjevaju, da Maksim nije tako odmah pobjegao u
Žabljak, nego da se i on tukao ondje, dok je god boj trajao, i
mlogo rana dopanuo, pa onda, onako ranjen, uvatio konja pod
djevojkom i odveo u Žabljak:
Tek ostala na konju đevojka,
I ostao đuveglija Makso,
Proigrava dobra konja svoga,
Krvava mu sablja do balčaka
I desnica ruka do ramena,
Dobru konju noge do koljena;
Na njemu je rana sedamnaest;
A kad viđe, đe nikoga nema,
Teke sama na konju đevojka,
On dogoni konja do đevojke,
Pod đevojkom konja uvatio,
Pa okrenu ravnome Žabljaku.
Kade dođe kod kule bijele,
Pod kulom se kolo uvatilo,
I u kolu sestra Maksimova,
Vije kolom kako vijor gorom,
A kad viđe đuvegliju Maksa,
Tad" đevojka kolo raskinula,
Pa obadv'je raširila ruke,
Objesi se Maksu oko grla,
Pa je njemu riječ govorila.
"Brate, Makso, pile sokolovo!
"Čudno li si svate prevario,
"Te ti vodiš lijepu đevojku!"
Pa mu ruke u njedarca baca,
Iz njedara jabuk' izvadila,
Al' jabuko svo u krv oblito.
Sestra bratu riječ govorila:
"Brate Makso, za Boga jednoga!
"Što ti krvav' jabuk' u njedrima?"
No govori đuveglija Makso;
"Ne pitaj me, mila moja sele!
"No potrči na bijelu kulu,
"Te mi steri mekanu postelju,
"S koje ti se više dignut' ne ću."
Tako se po ovome pjeva i pripovijeda, da se Maksim u Žabljaku
liječio godinu dana, a u tom Milošev brat prvi otišao u Carigrad,
i Turcima ga jednako tužio; za to on, pošto se pridigne od rana,
piše tastu, te mu pošalje dvije šure, i odvedu djevojku natrag: "Ni
ljubljenu, ni omilovanu," pa i on otide u Carigrad, da se odgovara i
brani: i onamo se poslije obojica poturče.
68) Mamutbegovići i sad zapovijedaju u Peći.
69) Po /pjesmama/ se govori, da su današnje Bušatlije od
Ivanbegovića; ali oni sami dokazuju, da su od Mrnjavčevića, koji su
Skadar i zidali.
|
|
|