|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Todora Jakšića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Todora Jakšića (I)
Pošetao od Budima kralju,
A za njime nigđe nikog nema,
Osim jedan Jakšića Todore.
Vodi Todor vranca od mejdana,
Na Todoru čudio odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Udariše ispod tanke kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica,
Pa doziva Jakšića Todora:
"Oj sokole, Jakšiću Todore!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja đevojku za se isprosio?
"Ja đevojci dao vjeru tvrdu?"
Veli njojzi Jakšiću Todore:
"Oj gospođa Budimska kraljice!
"Nijesam se jošte oženio,
"Ni đevojke za se isprosio,
"Ni đevojci dao vjere tvrde."
Kad to čula gospođa kraljica,
Ona njemu tiho besjedila:
"Oj sokole, Jakšiću Todore,
"Na dar tebi moja Ikonija,
"Vod" je dvoru, te se ženi njome."
Kad go začu Jakšiću Todore,
Sveza vranca pod bijelom kulom,
Pravo ode na bijelu kulu,
A kad dođe gospođi kraljici,
Kapu skide, baci pod pazuho,
Pokloni se do zemljice crne,
Pa izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospoja kraljice,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok otidem Bijogradu mome,
"Da pokupim kitu i svatove;"
Al" za dugo svadbu odgodio:
Do godinu dana bijelijeh;
Pa se vrati niz tananu kulu,
Dovati se pomamna vrančića,
Ode pravo Bijogradu svome.
Za tim prođe godinica dana,
Ni Todora, ni od njega glasa;
Jedna prođe, a i druga dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa:
Druga prođe, a i treća dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa.
A kad nasta godina četvrta,
Pošetao od Budima kralju,
A za njime Zvijezdić Ivane,
Vodi Ivan svog dobra đogina,
Kad su bili ispod b'jele kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica;
Na Ivanu divno odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu:
Na njemu je kolasta azdija,
Po azdiji ispletene guje,
Povisoko izvedene glave,
U ustima sve drago kamenje,
Vidi mu se noći putovati,
U po noći, kako u po dana;
Ljepši Ivan od svake đevojke;
Doziva ga gospođa kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja l' đevojku za se isprosio?"
Progovori Zvijezdić Ivane:
"Oj gospođa, Budimska kraljice!
"Nijesam se junak oženio,
"Ni đevojke za se isprosio."
Progovori Budimska kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Na čast tebi moja Ikonija,
Vod' je dvoru, te se ženi njome."
Ivan slugi dodade đogina,
Pa on ode uz tananu kulu,
Kapu skida, Božju pomoć daje,
Poklanja se do zemljice crne,
Pa se maši rukom u džepove,
Te izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospođa kraljica,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok ja odem do Zvijezde grada,
"Da pokupim kićene svatove,
"Eto mene do petnaest dana
"U Budima u bijela grada."
Pa on ode niz tananu kulu,
Dovati se svojega đogina,
Ode pravo dvoru bijelome.
Al' to začu od Budima kralju,
Đe kraljica pokloni đevojku,
Žao kralju Jakšića Todora,
Pa načini knjigu na koljenu,
Te je šalje Jakšiću Todoru:
"Oj Todore, zete nesuđeni!
"Ovo ima četiri godine,
"Kako jesi zlato isprosio,
"Niti vodiš, ni odgovor daješ;
"Sada ti je drugi preprosio,
"Preprosi je Zvijezdić Ivane,
"I eto ga do petnaest dana,
"Moj Todore! bijelu Budimu;
"Već ak' hoćeš ići po đevojku,
"Brže kupi stotinu svatova,
"Noći meni hodi pod Budima,
"Da ti dadem moju Ikoniju,
"Te je vodi Bijogradu tvome."
Ode knjiga Jakšiću Todoru.
Kad Todoru sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Plamen mu se uz obraz zapali.
U Todora devet mile braće,
Al' kod dvora nije ni jednoga,
Već otišli na carevu vojsku,
Osim jedno dijete Stjepane,
Nema njemu već dvanaest ljeta;
Viče njega Jakšiću Todoru:
"Oj dijete, nejačak Stjepane!
"Uzmi, brate, dvije puške male,
"Pa iskoči pred kulu Nebojšu,
"Te izbaci dvije puške male,
"Skupi nama stotinu momaka
"Drugi moju odvede đevojku,
"Odvede je Zvijezdić Ivane),
"Dok s' opremim na bijeloj kuli
"I opremim vranca od mejdana."
|
|
|