|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Dušanova
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Dušanova (II)
Kad su bili ispod Vučitrna,
Gledala ih dva Voinovića,
Među sobom mladi govorili:
"Što l' se ujak na nas rasrdio,
"Te nas ne šće zvati u svatove?
"Netko nas je njemu opadnuo,
"S njega živa meso otpadalo!
"Car otide u zemlju Latinsku,
"A junaka sa sobom ne ima
"Ni jednoga od roda svojega,
"Koji bi mu bio u nevolji,
"Ako bi mu bilo za nevolju;
"Latini su stare varalice,
"Ujaka će našeg pogubiti,
"A nezvani ići ne smijemo."
Veli njima ostarjela majka:
"Đeco moja, dva Voinovića!
"Vi imate brata u planini :
"Kod ovaca, Miloš-čobanina,
"Najmlađi je, a najbolji junak,
"A za njega care i ne znade;
"Pošljite mu list knjige bijele,
"Neka dođe gradu Vučitrnu,
"Ne piš'te mu, što je i kako je,
"Već pišite: ""Majka je na smrti,
""Pak te zove, da te blagosovi,
""Da na tebe kletva ne ostane;
""Nego brže hodi b'jelu dvoru,
""Ne bi l' živu zastanuo majku.""
To su braća majku poslušala,
Brže pišu knjigu na koljenu,
Te je šalju u Šaru planinu,
Svome bratu Miloš-čobaninu:
"Oj Milošu, naš rođeni brate!
"Brže da si gradu Vučitrnu,
"Stara nam je majka na umoru,
"Pak me zove, da te blagosovi,
"Da na tebe kletva ne ostane."
Kada Miloš sitnu knjigu primi,
Knjigu gleda, a suze proljeva.
Pita njega trideset čobana:
"O Milošu, naša poglavice!
"I do sad su knjige dolazile,
"Al' se nisu sa suzam' učile;
"Otkud knjiga? ako Boga znadeš!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pa govori svojim čobanima:
"Oj čobani, moja braćo draga!
"Ova knjiga jest od dvora moga:
"Stara mi je na umoru majka,
"Pak me zove, da me blagosovi,
"Da na mene kletva ne ostane;
"Vi čuvajte po planini ovce,
"Dok ja odem i natrag se vratim"
Ode Miloš gradu Vučitrnu,
Kad je bio blizu b'jela dvora,
Dva su brata pred njeg' išetala,
A za njima ostarjela majka;
Veli njima Miloš čobanine:
"Za što, braćo, ako Boga znate!
"Bez nevolje jer gradit' nevolju?"
Vele njemu do dva mila brata:
"Hodi, brate, ima i nevolje."
U b'jela se lica izljubiše,
Miloš majku u bijelu ruku.
Stadoše mu redom kazivati,
Kako care ode po đevojku
Na daleko u zemlju Latinsku,
A ne zove svojijeh sestrića:
"Već, Milošu, naš rođeni brate!
"Hoćeš, brate, nezvan za ujakom
"U svatove poći nazorice?
"Ako njemu bude do nevolje,
"Da se njemu u nevolji nađeš;
"Ako li mu ne bude nevolje,
"Možeš doći, da se ne kazuješ."
To je Miloš jedva dočekao:
"Hoću, bogme, moja braćo draga!
"Kad ujaku ne ću, da kome ću?"
Tad' ga braća opremat' stadoše:
Ode Petar opremat' kulaša,
A Vukašin oprema Miloša:
Na njeg' meće tananu košulju,
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji tri tanke đečerme,
Pak dolamu sa tridest putaca,
Po dolami toke sakovane,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovče i čakšire;
A svrh svega Bugar:kabanicu,
I na glavu Bugarsku šubaru:
Načini se crni Bugarine,
Ni braća ga poznati ne mogu;
Dadoše mu koplje ubojito
I mač zelen staroga Voina;
Petrašin mu izvede kulaša
Međedinom svega opšivena,
Da kulaša care ne poznade.
L'jepo su ga braća sjetovala:
"Kad, Milošu, dostigneš svatove,
"Pitaće te, tko si, i otkud si:
"Ti se kaži zemlje Karavlaške:
"Služio sam bega Radul-bega,
"Ne šće mene službu da isplati,
"Pak ja pođoh u svijet bijeli,
"Da đegođi bolje službe tražim;
"Pak sam čuo za svate careve,
"I prist'o sam nezvan za svatovi
"Rad' komada ljeba bijeloga
"I rad' čaše crvenoga vina.""
"Čuvaj dobro dizgen od kulaša,
"Jer se kulaš jeste naučio
"Putovati s konjma carevijem."
Tada Miloš okrenu kulaša,
Pak za carem ode u svatove,
Na Zagorju sustiže svatove.
|
|
|