|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Sestra Leke kapetana
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Sestra Leke kapetana (IV)
Poglednuše tri Srpske vojvode,
Poglednuše, pa se zastidiše,
Zaisto se Rosi začudiše.
Mlogo Marko čuda sagledao,
I viđeo vile na planini,
I imao vile posestrime,
Ni od šta se nije prepanuo,
Ni s' oda šta Marko zastidio;
Baš se Rosi bješe začudio,
I od Leke s' malo zastidiše,
Poglednuše u zemljicu crnu.
A to gleda Leka kapetane,
Gleda sestru, pogleda vojvode,
Ne će l' koji junak progovorit'
Jali šnjime, jal' s tankom đevojkom;
A kad viđe, đe vojvode muče,
On ti sestru razumljuje svoju:
"Biraj, sele, koga tebe drago
"A od ove tri vojvode mlade:
"Ti ako si, sestro, naumila
"Uzet', seko, dobroga junaka,
"Koji će nam obraz osvjetlati,
"Osvjetlati na svakom megdanu,
"Na megdana svakog izlaziti,
"Uzmi, sele, Kraljevića Marka,
"Hajde šnjime u Prilipa grada,
"Tamo tebe loše biti ne će;
"Ako li si, sele, naumila
"Uzet', sele, dilbera junaka,
"Kome snage i ljepote nema,
"Niti ima stasa i obraza
"U svoj zemlji na četiri strane,
"Uzmi, sele, vojvodu Miloša,
"Hajde šnjime ka polju Kosovu,
"Ni tamo ti loše biti ne će;
"Ako li si, sestro, naumila,
"Da ti uzmeš krilata junaka,
"Da ga grliš, a da se ponosiš,
"Uzmi, sele, Relju Krilatoga,
"Hajde šnjime ka Jenji Pazaru,
"Ni tamo ti loše biti ne će."
Ja kad začu Rosanda đevojka,
Po dlanu se dlanom ošinula,
Zveknu čardak na četiri strane,
Grdnu Rosa riječ započela:
"Fala bogu, fala istinome!
"Svakome se mogu dočuditi
"I svakome jadu dosjetiti,
"A ne mogu svoj Prizrenskoj zemlji,
"Ja na kome drži kapetanstvo,
"Na manitom Leki kapetanu!
"Kamo pamet? ti je ne imao!
"A u što si, brate, preumio?
"Na što si se danas prevario?
"Voljela bih s'jedu kosu plesti
"U Prizrenu, našoj carevini,
"No ja poći u Prilipa grada,
"Markova se nazivati ljuba;
"Jel je Marko Turska pridvorica,
"Sa Turcima bije i siječe,
"Ni će imat' groba ni ukopa,
"Ni će s' Marku groba opojati.
"Što će mene kod ljepote moje,
"Bidem ljuba Turske pridvorice^[35] ?
"Ni tu ti se ne bih ražljutila,
"Đe se varaš Marku rad' junaštva,
"No se na te jesam ražljutila,
"Šta s' vidio, šta si smilovao
"A na tome vojvodi Milošu,
"Đe je viđen, đe je snažan junak;
"Jesi l' čuo, đe pričaju ljudi,
"Đe j' Miloša kobila rodila,
"A nekaka sura bedevija,
"Bedevija, što ždrijebi ždrale,
"Našli su ga jutru u erđeli,
"Kobila ga sisom odojila,
"S toga snažan, s toga visok jeste?
"Ni tu ti se ne bih ražljutila,
"No se jesam, brate, ražljutila,
"Što mi kažeš Relju Krilatoga.
"Kamo pamet? ti je izgubio!
"Kamo jezik? njim ne govorio!
"Što ti, brate, Relju ne upita,
"Od koga je đela i koljena,
"Ko li otac, ko l' njegova majka?
"Ja sam čula, đe pričaju ljudi,
"Da je Relja Pazarsko kopile,
"Našli su ga jutru na sokaku,
"Jeđupkinja njega odojila,
"S toga ima krila i okrilje.
"Ne ću tome poći ni jednome."
To izreče, ode niz čardake.
Zapali se obraz od obraza,
A zastide junak od junaka.
Planu Marko, kao oganj živi,
Pa poskoči na lagane noge,
Fati britku sablju s čiviluka,
Šćaše Leki glavu da ukine;
Miloš skoči, te ufati Marka,
U ruke mu sablju ufatio:
"K sebe ruke, Kraljeviću Marko!
"Ostav' sablju, da je Bog ubije!
"Bi l' ovakog brata ištetio,
"Koji nas je krasno dočekao,
"A sa jedne grdne kopilice,
"I svu Leki zemlju rasplakao?"
Ne da Miloš Leki kidisati.
Viđe Marko, pa se dosjetio,
Ne šće njemu sablju otimati,
No poglednu pinjal za pojasom,
Pa potrča niz tanke čardake;
Kad se Marko zemlje dovatio
I na zemlji kamene kaldrme,
Ali Rosa blizu kule bila,
Opkolile Rosandu đevojke,
Drže skute i drže rukave,
Viđe Marko, pa iz grla viknu:
"O đevojko, ponosita Roso!
"A tako ti te mladosti tvoje!
"Nu odbaci od sebe đevojke,
"A obrni k mene tvoje lice,
"E se, Roso, jesam zastidio
"Na čardaku od brata tvojega,
"Te te, Roso, dobro ne sagledah,
"A kad dođem u Prilipa grada,
"Hoće mene sestra dosaditi
"Pitajući: ""Kakva bješe Rosa?""
"Obrni se, da ti viđu lice."
A đevojka odćušnu đevojke,
Povrati se i obrnu lice:
"Viđi, Marko, i sagledaj Rosu."
Ljutit Marko, pa se pridrnuo,
Jednom kroči i daleko skoči,
I za ruku dofati đevojku,
Ostar pinjal vadi od pojasa,
Te joj desnu osiječe ruku,
Os'ječe joj ruku do ramena,
Desnu ruku dade u lijevu,
A ,pinjalom oči izvadio,
Pa ih zavi u svileni jagluk,
Pa joj turi u desno njedarce,
Pa joj Marko riječ progovara:
"Biraj sade, Rosanda đevojko!
"Biraj sade, koga tebe drago:
"Ja ti drago Tursku pridvoricu,
"Ja ti drago Kobilić-Miloša,
"Ja ti drago Relju kopilana."
Pišti Rosa, daleko se čuje,
Svoga brata Leku pominjaše:
"A moj brate, Leka kapetane!
"Ta l' ne vidiš, đe pogiboh ludo
"Od silnoga Kraljevića Marka?"
Čuje Leka na tanke čardake,
Muči Leka, kako kamen studen,
Ne smijaše ništa progovorit',
Jel i Leka može poginuti.
Viknu Marko, Ne šće na čardake,
Viknu Marko oba pobratima:
"Hajte, braćo, k zemlji niz čardake,
"Pones'te mi sablju u rukama,
"Zeman dođe, da mi putujemo."
Pobratimi Marka poslušaše,
Dopadoše k zemlji i kaldrmi,
Pod čardakom Marko sablju paše,
Na dobre se konje dovatiše,
Otidoše poljem širokijem;
Osta Leka, kao kamen studen,
Osta Rosa grdna kukajući.
32)"Veseo ti Marko đuveglija!"
"Kod ovoga vojvode Miloša!"
znači: /Ništa/ je Marko prema Milošu. Ova riječ veseo može se i u
govoru čuti u ovome smislu.
33) U /valjane/ (mjesto /valjane/) jedno je a umetnuto da se ispuni
stih kao u knjizi I. u pjesmi 699 na strani 513 u /dvaa./
34) I ovdje /vesela/ znači gotovo /žalosna./
35) U ovome je stihu iz početka izostavljeno /da/, da ne bi jedan
slog bio više.
|
|
|