|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba Marka Kraljevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Marka Kraljevića (I)
Sjede Marko za večeru s majkom,
Stade mati Marku besjediti:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Već je tvoja ostarjela majka,
"Ne može ti pripravljat' večere,
"A ne može služit' mrka vina,
"A ne može lučem svijetliti:
"Oženi se, moj premili sine,
"Da zamjenu stečem za života."
Veli Marko ostariloj majci:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Prošao sam devet kraljevina,
"I desetu Tursku carevinu;
"Đe ja nađoh za mene đevojku,
"Onđe nema za te prijatelja:
"Đe ja nađoh za te prijatelja,
"Onđe nema za mene đevojke,
"Osim jednu, moja stara majko,
"A pod dvorom kralja Šišmanina,
"Mati moja, u zemlji Bugarskoj,
"Ja je nađoh na vodi čatrnji,
"Kad je viđeh, moja stara majko!
"Oko mene trava okrenu se.
"Eno, mati, za mene đevojke,
"Eno za te dobra prijatelja;
"Spremi mene tanke brašnjenice,
"Da ja idem prositi đevojku."
Stara mati jedva dočekala,
Ta ne čeka dok jutro osvane,
Već mu gradi šećerli kolače
Kad u jutru jutro osvanulo,
Spremi Marko sebe i Šarina,
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o sedlu Šarinu,
S drugu stranu topuzinu tešku,
Pa posjede pomamna Šarina,
Ode pravo u zemlju Bugarsku,
B'jelu dvoru kralja Šišmanina.
Daleko ga kralju ugledao,
Malo bliže pred njeg' išetao:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje;
Sluge vjerne konje privatiše,
Odvedoše u podrume donje,
Kralju Marka na bijelu kulu,
Za gotovu sofru zasjedoše,
Pa stadoše mrko piti vino
A kada se ponapiše vina,
Marko skoči na noge lagane,
Kapu skida. do zemlje se svija,
On u kralja zaprosi đevojku,
Kralj je dade, ne reče riječi.
Dok postavi prsten i jabuku,
I poreza ruho na đevojku.
I dariva svasti i punice,
Dade Marko tri tovara blaga.
Odgodio do mjeseca dana,
Dok otide bijelu Prilipu
I pokupi kićene svatove.
Besjedi mu đevojačka majka:
"O moj zete, od Prilipa Marko!
"Nemoj vodit' tuđina đevera,
"Već jal' brata, jali bratučeda:
"Đevojka je odviše lijepa,
"Bojimo se goleme sramote."
Tu je noćcu prenoćio Marko,
Pa u jutru opremi Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad je bio do Prilipa grada,
Daleko ga mati opazila,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke širi, u lice ga ljubi,
Marko majku u bijelu ruku.
Pita majka Kraljevića Marka:
"O moj sine, Kraljeviću Marko!
"Jesi l' mene mirno putovao?
"Jesi l' mene snahu isprosio?
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu "
Reče Marko ostariloj majci:
"Jesam, mati, mirno putovao,
"I đevojku sebe isprosio,
"Potrošio tri tovara blaga,
"I kad pođoh dvoru bijelome,
"Reče meni đevojačka majka:
""O moj zete, Kraljeviću Marko!
""Nemoj vodit' tuđina đevera,
""Već jal' brata, jali bratučeda:
""Đevojka je odviše lijepa,
""Bojimo se goleme sramote.""
"A ja, mati, brata ne imadem,
"Brata nemam, bratučeda nemam."
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sine, od Prilipa Marko!
"Za to nemaj brige nikoliko,
"Već načini jednu sitnu knjigu,
"Te je pošlji duždu od Mletaka,
"Nek ti pođe na kumstvo vjenčano,
"Nek povede pet stotina svata,
"Drugu šalji Zemljiću Stjepanu,
"Da ti bude đever kod đevojke,
"Nek povede svata pet stotina,
"Pa se ne boj nikakve sramote.
Kada Marko razumijo r'ječi,
Onda svoju poslušao majku,
On načini knjige na koljenu,
Jednu šalje duždu Mletačkome,
Drugu pobru Zemljiću Stjepanu
Malo vreme za tim postojalo,
Al' eto ti dužda od Mletaka,
Sa njim ide pet stotina svata;
Dužde ode na tananu kulu,
A svatovi u polje široko;
Malo za tim, eto i Stjepana,
I on vodi pet stotina svata
Sastaše se na kuli tananoj,
Te se mrka ponapiše vina.
|
|
|