|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Marko Kraljević i 12 Arapa
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Marko Kraljević i 12 Arapa
Šator penje Kraljeviću Marko
Na Arapskoj pokrajini ljutoj,
Pod šatorom sede popi vino.
Jošte Marko čaše ne popio,
Al' dopade robinja devojka
Pod šatora Kraljevića Marka,
Stade Marka Bogom bratimiti:
"Bogom brate Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Oprosti me danas od Arapa,
"U troje sam dopadala ruke,
"Evo danas, brate, u četvrte,
"Međ' dvanaest braće Arapčadi;
"Ne drže me, k'o se drži roblje,
"Već me biju trostrukom kandžijom,
"Nagone me, da im lice ljubim;
"Ne mogu i jadna ni gledati,
"A kamo li, da im lice ljubim."
A Marko je privati za ruku,
Posadi je do desna kolena,
Ogrte je kolastom azdijom,
A u ruke dade čašu vina:
"Na, devojko, te se napij vina,
"Danas te je ogrejalo sunce,
"Kad si došla k mene pod šatora."
Tek devojka čašu privatila,
I priniče, da s' napije vina,
Al' dopade dvanaest Arapa
Na dvanaest ata Arapskije,
Staše Marka nazivati kurvom:
"Kurvo jedna, Kraljeviću Marko!
"Ti li posta drugi car na zemlji,
"Da otimlješ roblje od Arapa?"
A smeje se Kraljeviću Marko:
"Id't' odatle, deco Arapčadi!
"Da ja o vas ne ogrešim duše."
Al' srditi dvanaest Arapa,
Svi dvanaest sablje potrgoše,
Te nad Markom šator oboriše,
Na šatoru isekli konopce,
Pade šator na sokola Marka
I na njegov krstaš alaj-barjak
I na Šarca konja velikoga.
Kade vide Kraljeviću Marko
Oborena svilena šatora,
Planu Marko kao vatra živa,
Pak on skoči na noge lagane,
Dovati se Šarca velikoga,
Za se baci Bogom posestrimu,
Tri puta je opasa pojasom,
A četvrtom od sablje kajasom,
Pak potrže sablju okovanu,
Te potera dvanaest Arapa;
Ne seče i po grlu bijelu,
Već i seče po svilenu pasu;
Od jednoga dvojica padaju,
Od dvanaest Marko načinio,
Od dvanaest dvadest i četiri.
Pak se manu preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba.
Ode pravo ka Prilipu gradu,
Ka svojemu dvoru bijelome.
Pak dozivlje Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja stara majko!
"Moja majko, moja slatka rano!
"Evo, mati, Bogom posestrime,
"Ran' je, majko, mene kakono si,
"Udomi je, kano čelo svoje,
"Da bi, majko, stekli prijatelje."
Ranila je Jevrosima stara,
Ranila je, i udomila je
U Rudnika grada bijeloga
U veliku kuću Dizdarića
Među njima devet bratenaca.
Otud Marko steče prijatelje;
Odlazio često posestrimi;
Kao svojoj sestrici rođenoj,
I često se vina napijao.
|
|
|