|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Marko Kraljević i Arapin
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Marko Kraljević i Arapin (II)
Knjigu primi Kraljeviću Marko,
Kada viđe, što se u njoj piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi natrag, carev tatarine!
"Idi kaži mojoj pomateri:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu,
"Skinuće mi glavu sa ramena;
"A ja volim moju rusu glavu,
"Neg' sve blago cara čestitoga."
Ode tatar i kaza carici,
Što je rek'o Kraljeviću Marko.
Kad to začu careva đevojka,
Skoči mlada na noge lagane,
Pak dovati pero i hartiju,
U lice je perom udarila,
Od obraza krvi otvorila,
Marku sitnu knjigu napisala:
"bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Bratimim te Bogom istinijem,
"I kumim te bogom istinijem
"I vašijem svetijem Jovanom,
"Ne daj mene crnu Arapinu,
"Evo tebe sedam tovar' blaga,
"I evo ti sedam boščaluka,
"Nit' su tkani, niti su predeni,
"Ni u sitno brdo uvođeni,
"Već od čista zlata saljevani
"I daću ti od zlata siniju,
"Na siniji opletena guja,
"Povisoko glavu izdignula,
"U zubima drži dragi kamen,
"Pored kog se vidi večerati
"U po noći, kao u po dana,
"I daću ti sablju okovanu,
"Na kojoj su tri balčaka zlatna
"I u njima tri draga kamena
"(Valja sablja tri careva grada),
"Još ću carev pečat udariti,
"Da te vezir pogubit' ne može
"Dok čestitog cara ne zapita."
Posla Marku knjigu po tataru;
Kada Marku sitna kanta dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Onda stade Marko govoriti:
"Jaoh mene, moja posestrimo!
"Zlo je doći, a gore ne poći.
"Da s' ne bojim cara i carice,
"Ja se bojim Boga i Jovana;
"Baš ću poći, da ne ću ni doći."
On opremi natrag tatarina,
Nit' mu reče doći, ni ne doći,
A on ode na tananu kulu,
Te oblači na se odijelo:
A na pleći ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka;
Pa pripasa sablju okovanu,
Jošte uze koplje ubojito;
I on siđe u podrume Šarcu,
Poteže mu sedmere kolane;
Pa natoči jedan mijsh vina,
Objesi ga Šarcu s desne strane,
A s lijeve tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni. amo,
Tad' se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Stambolu
Kada dođe bijelu Stambolu,
On ne ide caru ni veziru,
Veće ide u Novoga hana,
U hanu je konak učinio.
Kad je bilo ispred tavne noći,
On povede Šarca na jezero,
Da ga ladne napoji vodice,
Al' mu Šarac vode piti ne će,
Već pogleda često oko sebe,
Al' eto ti Turkinje đevojke.
Pokrila se zčađenom maramom,
Kako dođe na jezero mlada,
Pokloni se zelenu jezeru,
Pak jezeru stade besjediti
"Božja pomoć, zeleno jezero!
"Božja pomoć, moja kućo vječna!
"U tebe ću vijek vjekovati,
"Udaću se za tebe, jezero,
"Volim za te, aego za Arapa."
Javi joj se Kraljeviću Marko:
"Oj gospođo, Turkinjo đevojko!
"Što nagoni tebe u jezero?
"Za što l' ćeš se udat' za jezero?
"Kakva ti je golema nevolja?"
Progovara Turkinja đevojka:
"Prođi me se, gola dervišino!
"Što me pitaš, kad pomoć' ne možeš?"
Sve mu kaza od kraja do konca,
Od šta mlada bježi u jezero:
"Najposlije kazaše mi Marka
"U Prilipu gradu bijelome,
"I kazaše, da je junak Marko,
"Da bi mog'o Arapa zgubiti;
"Ja sam njega Bogom bratimila,
"I kumila svetijem Jovanom,
"I dare mu mloge obricala;
"No zaludu! ne šće doći Marko,
"Ne šće doći, ne došao majci!"
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Ne kuni me, moja posestrimo!
"Ja sam glavom Kraljeviću Marko."
Kad to začu lijepa đevojka,
Objesi se Marku oko vrata:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene crnu Arapinu."
Reče njojzi Kraljeviću Marko:
"Posestrimo, Turkinjo đevojko!
"Dok je mene i na mene glave,
"Ne dam tebe crnom Arapinu;
"Nemoj drugom kazivati za me,
"Veće kaži caru i carici,
"Nek mi štogođ za večeru spreme,
"Al' neka mi vina ne omale,
"Nek mi pošlju u Novoga hana;
"Kad Arapin sa svatovi dođe,
"Neka njega l'jepo dočekaju,
"I nek tebe dadu Arapinu,
"Da u dvoru ne zameće kavge,
"A ja znadem, đe ću te oteti,
"Ako Bog da i sreća junačka."
|
|
|