Napomena: U Beèu 1870., Vuk Stefanoviæ Karad¾iæ

Bija¹e jedan car, i imaða¹e tri sina i tri æerke. Kad ga veæ starost obuzme, doðe vrijeme da umre. Na smrti dozove sinove i ¹æeri svoje, pa sinovima preporuèi da svoje sestre dadu za onoga koji prvi doðe i zaprosi ih. "Podajte" reèe "tako ne bili prokleti." Potom car umre. Poslije njegove smrti stane zeman po zemanu, dok na jednu noæ stane neko na vratima lupati, zadrma se cijeli dvor, neka huka, vriska, pjevanje, sijevanje, bi rekao sama vatra oko dvora sipa. U dvoru se popla¹i¹e i stanu od straha drktati. Na jedan put neko progovori "otvorite, careviæi, vrata". Na to veli najstariji sin carev: "Ne otvarajte!" Srednji reèe: "Ne otvarajte nipo¹to." Ali najmlaði reèe: "Ja æu da otvorim vrata" pa skoèi i vrata otvori. Kako vrata otvori, ne¹to uðe u dvor od èega nijesu mogli viðeti drugo ni¹ta osim vatre da sipa, pa progovara: "Ja sam do¹ao da vam prosim sestru najstariju, i to sad ovaj èas da je vodim, jer ja ne èekam, niti æu vi¹e doæi da je prosim, pa mi sad odgovor dajte, ili je date ili ne date, hoæu da znam." Veli najstariji brat: "Ja je ne dam. Kako æu je dati, kad ne znam ¹ta si i od kuda si noæas do¹ao, hoæe¹ odmah da je vodi¹, pa ne znam ni ðe bi i¹ao sestri u pohode." Srednji veli: "Ja ne dam sestre noæas da se vodi." Ali najmlaði veli: "Ja je dam, ako je vi ne date; zar ne znate ¹to je na¹ otac kazao?" pa sestru uvati za ruku i dajuæi je reèe: "Neka ti je sretna i èestita!" Kad im sestra preko praga preðe, svi u dvoru padnu po zemlji od straha, seva, grmi, tutnji, puca, vas se dvor stane ljuljati, no to proðe, i sjutra osvane dan. Kako svane, oni odmah stanu gledati, da l' ima kakoga god traga, kud je ona sila i¹la od dvora carskog, ali se ni¹ta znati ne more; nigdje nikakoga traga ni glasa. Druge noæi u isto vrijeme stane opet onaka sila, huka i piska oko dvora carskog, i neko poène na vratima govoriti: "Otvor', careviæi, vrata." Oni se prepanu i otvore vrata i neke sile strahovite poènu govoriti: "Dajte ðevojku srednju sestru, mi smo do¹li da je prosimo." Veli najstariji brat: "Ja je ne dam." Srednji veli: "Ja ne dam sestre na¹e." Ali najmlaði veli: "Ja je dam; zar ne znate vi¹e ¹to je otac na¹ rekao?" pa uzme sestru za ruku i dajuæi je reèe: "Na, neka vam je sretna i èestita!" I ona sila s ðevojkom otide. Sjutra dan kako svane, otidu braæa oko dvora i dalje, pa tra¾e traga da l' se ¹togoð znati mo¾e, kud je ona sila oti¹la, ali ni¹ta na ovom svijetu nije se moglo doznati kao da nije ni dolazila. Treæe noæi u ono isto doba opet se zatrese iz temelja dvor od velike sile i tutnjave, i neki glas povièe: "Otvori vrata!" Carevi sinovi skoèe i otvore vrata, uðe neka sila pa povièe: "Doðosmo da prosimo va¹u najmlaðu sestru." Stariji i srednji brat povièu: "Ne damo je ove treæe ponoæi, zaista moramo bar za ovu najmlaðu sestru znati, kud je dajemo i za koga je dajemo, da je moremo pohoditi kao sestru svoju." Na to reèe brat najmlaði: "Ja je dajem, ako je vi ne date; zar ste zaboravili ¹ta je otac na smrti nama preporuèio, to nije davno bilo." Pa ðevojku za ruku, govoreæi: "Na, vodi je, pa neka ti je sretna i vesela!" a ona sila onog èasa otide s velikom hukom. Kad sjutra dan svane, braæa se vrlo zabrinu ¹to se uèini s njihovijem sestrama. Po¹to proðe dosta vremena, stanu se braæa jedan put meðu sobom razgovarati: "Mili Bo¾e, da èuda velikoga? ¹ta se uèini s na¹ijem sestrama kad ne znadosmo ni traga ni glasa, kud odo¹e i za koga se udado¹e. Najposlije jedan drugome reèe: "Da idemo sestre na¹e potra¾iti." I odmah stanu se opremati sva tri brata, uzmu novaca za puta, pa poðu tra¾iti sestre svoje. Tako putujuæi zaiðu u jednu planinu i cijeli dan putova¹e. Kad se mrak uvati, oni se dogovore da im treba vodu imati ðe budu zakonaèili, pa to i uèine; doðu jednom jezeru pa tu konak uèine i sedu veèerati. Kad poènu lijegati da spavaju, onda reèe najstariji brat: "Vi spavajte, a ja æu stra¾u èuvati." Tako oni dva mlaði brata zaspe a najstariji ostane stra¾u èuvati. Kad bude neko doba noæi, zaljulja se jezero, on se jako prepane, kad vidi da ne¹to od sredine ide upravo njemu: to je bila a¾daha strahovita sa dvije u¹i, pa juri¹ na njeg uèini, no on potegne no¾ i udari je i glavu joj odsijeèe, pa u¹i obadvije odsijeèe i k sebi ih u d¾ep ostavi, trupinu i glavu baci u vodu natrag. U tom svane; ali braæa jo¹te spavaju, ni¹ta nijesu znali ¹ta je najstariji brat uèinio. On ih probudi a ne ka¾e im ni¹ta, otale se podignu i stanu putovati dalje. Kad se mrak poène pribli¾avati, stanu oni jednako govoriti da treba ðegoð blizu vode zanoæiti, i sami se upla¹e, jer su zai¹li u neke opake planine; doðu jednome malom jezeru, tu reku noæiti; nalo¾e vatru i ¹to su imali veèeraju, potom poènu da legnu spavati. Tada veli onaj srednji brat: "Vi spavajte, ja æu noæas èuvati stra¾u." Oni dva zaspe a on ostane da èuva stra¾u. Ujedanput brèak udari iz jezera, kad ima¹ ¹ta i viðeti! a¾daha sa dvije glave, pa juri¹, da ih sva tri pro¾dere; ali on skoèi i povadi no¾, doèeka a¾dahu i odsijeèe joj glave obadvije; potom odsijeèe u¹i i sebi ih u d¾ep ostavi, a ostalo baci u jezero. No braæa za to ni¹ta ne znaju, jer oba spava¹e do bijele zore. Kad se svane, onda srednji brat povièe: "Ustajte, braæo! svanulo se" a oni odmah skoèe, opreme se i poðu dalje putovati, ama nijesu znali ni ðe su ni u kojoj zemlji. Velik strah ih popadne da u onoj pustinji od gladi ne poskapaju, pa se stanu Bogu moliti da bi se pusta sela, varo¹i oli ma koga viðeti moglo, jer veæ treæi dan vrlja¹e po istoj pustinji i nigdje kraja ni konca viðeti ne mogo¹e. Najposlije doðu porano opet kod jednog velikog jezera, i dogovore se da dalje ne putuju, nego tu kod jezera da prenoæe, "jer" vele "mo¾e biti, ako dalje odemo, da vode ne naðemo ðe bi mogli zanoæiti" pa tako tu i ostanu. Nalo¾e vatru veliku, veèeraju i spreme se da legnu spavati. Onda najmlaði brat reèe: "Spavajte vas dvoje, noæas æu ja stra¾u èuvati", te takoj ono dvojica legnu i zaspe, a najmlaði najbolje gleda¹e oko sebe i èesto na jezero oèi obraæa¹e: proðe neko doba noæi, dok se sve jezero stade ljuljati, pljusak od jezera udari po vatri i zagasi je polovinu, on potegne sablju pa stane do same vatre, al' eto se pomoli a¾daha sa tri glave, pa na braæu juri¹i, da ih sva tri pro¾dere. No najmlaði brat bude junaèka srca, ne budi braæu svoju, nego srete a¾dahu pa je udari triput i sve tri joj glave odsijeèe, potom odmah u¹i odsijeèe i ostavi ih sebi u d¾ep, a trupinu baci u jezero. Dok je on to èinio, vatra se od onog velikog pljuska ugasila sa svijem.