Napomena: U Beèu 1870., Vuk Stefanoviæ Karad¾iæ

Seljani kupuju pamet

Sastanu se jedan dan na obièno mjesto starje¹ine i glavar od jednoga mjesta koji je na moru ¹kolj, i stanu se koriti jedni drugoga, kako od njih nikad ne mo¾e biti mudar kao ¹to u druga mjesta ima mudrijeh ljudi. "Znate li, braæo" reèe jedan ponajmudriji "do èesa je to? Sve bez puste pameti, nego ajdemo skupiti pedeset talijera pa da po¹ljemo u Mletke trojicu od nas da kupe, jer su Mleèiæi, èuo sam, najmudriji i da toliko pameti imaju, da i prodavati mogu pa i cijene." Svi na to pristanu, te skupe reèene novce i oprave trojicu, te u Mletke. Kad tamo doðu, poènu pripitivati ðe bi je kupili i po ¹to oka. Tako se namjere na nekakva majstora hitra u rugi i podsmijehu, koji im reèe: "Ja æu vam prodati ne oku no litru, a dvije neka mi ostanu za te aspre." Oni pristanu, a on od nekuda dobavi jednoga mi¹a, te ¾iva zatvori u jednoj ¹katuljici, i reèe im: "Evo vam pamet ovðe, nego odmah bje¾ite doma, i ne otvorajte, priðe no doma doðete." Seljani se vrate veseli u isti brod, s kojim su i do¹li, pa kad doðu blizu svojega mjesta, reèe jedan od njih: "Vaistinu nije pravo da pamet podijelimo svakome jednako, nego uzmimo mi trojica polovicu a polovica neka svemu selu." Ostala dvojica pristanu odmah na to, pa kad otvore ¹katuljicu, a mi¹ kao mi¹ pobjegne te se negðe u brod zavuèe. Sad seljaci naènu kukati i lelekati a jedan odgovori: "©to vam je? evo je u brodu, nigðe nije pobjegla." Kad doðu, doèekaju ih braæa ¾eljno i radosno, no kad èuju zli glas, ozlovolje se, pa se najposlije dogovore te brod izvuku na suho i stanu ga redom èuvati sve po jedan od sela, pa kad goð bi ¹to ¹æeli da komu mudro otpi¹u ili odgovore, vazda bi u brod oti¹li, da najpriðe pameti napune.