Up First Prev Next Last
Naslov: Zet u punicama
Napomena: U Beču 1870., Vuk Stefanović Karadžić
Zet u punicama
Vjeri se jedan vrlo mršavi i u licu blijedi mladić, a pri tom i vrlo
fališa. Imao je jednoga slugu kojega je naučio, da kad gođ bi se on što
pred kim falio o čemu, da on vazda pomaže mu polagivati, i reče više
nego što je on rekao. Pođe jedan put u punice i povede sobom polažicu,
kad tamo dođu, dočeka ih punica, i po večeri počne joj se zet faliti,
kako on umije dobro našku knjigu, a sluga mu doda: "Umije nebore i
Latinsku, te da znate kako!" Dalje stane se zet faliti, kako ima više od
deset krava i volova, a sluga reče: "Ima vaistinu i dvadeset." Dalje
reče, kako može na godinu od osam krastavaca dobiti trideset cekina, a
sluga potvrdi: "Može, i preko šezdeset, duše mi i obraza." Najposlije
reče, da može najvišega konja preskočiti, a sluga reče: "Može, poštenja mi
moga, i dva jedan uz drugoga." Slušala punica to i dičila se, pa zapita
zeta: "Za Boga, što si tako blijed i žut u obrazu?" A zet odgovori: "Ovo
mi se samo u ljeto dogodi", a sluga potvrdi: "Jest, vjere mi moje, i u
ljeto i u zimu vazda jednak." Na to se vjerenik ražljuti, pak mu reče:
"Muči, ničij sine, ako si sve dosad istinu govorio, tu si najpotonju slagao."
|
|