|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Lov Markov s Turcima
Napomena: Objavljena u Be"cu 1845., Vuk Stefanovi'c Karad"zi'c
Lov Markov s Turcima
Lov lovio Murate vezire,
Lov lovio po gori zelenoj
Sa svojijeh dvanaest delija
I s trin'estim Kraljevi'cem Markom;
Lov lovili tri bijela dana,
I ne mogli ni"sta uloviti;
Namjera ih nanijela bila
Na zeleno u gori jezero,
Po kom plove utve zlatokrile,
Pusti vezir svojega sokola,
Da uvati utvu zlatokrilu,
Ona mu se ne da ni gledati,
Ve'c se di"ze nebu pod oblake,
Soko pade na jelu zelenu.
Tad' govori Kraljevi'cu Marko:
"Jeli testir, Murate vezire!
"Da ja pustim mojega sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu;"
Veli njemu Murate vezire:
"Jeste testir, za "sto nije, Marko."
Pusti Marko svojega sokola,
On odle'ce nebu pod oblake,
I uvati utvu zlatokrilu,
Pak s njom pade pod zelenu jelu.
Kad to soko ugleda vezirev,
Vrlo mu se te"sko u"cinilo,
A navadu lo"su nau"cio:
Otimati lovak od drugoga;
Zale'ce se k Markovu sokolu,
Da mu otme utvu zlatokrilu;
Ali Markov soko jogunica,
Kao "sto je i njegov gospodar:
On ne dade utve zlatokrile,
Ve'c sokola "s"cepa vezireva,
Pa mu prosu ono sivo perje.
Kad to vidje Murate vezire,
Vrlo mu se "zao u"cinilo,
Pak on uze Markova sokola,
Te ga ud'ri o jelu zelenu
I prebi mu ono desno krilo,
Pa obrnu kroz goru zelenu
Sa svojijeh dvanaest delija;
Stade piska Markova sokola,
Kao ljute u kamenu guje;
Marko uze svojega sokola,
Pak mu stade zavijati krilo
I s ljutitim glasom govoriti:
"Te"sko mene i tebe, sokole,
"Lov love'ci s Turci bez Srbalja,
"Lov love'ci, krivo dijele'ci!"
Kad sokolu on zavio krilo,
Tada sko"ci "Sarcu na ramena,
Pak po'cera preko gore "carne,
"Sarac ide, kao gorska vila,
Brzo ide, daleko odmi"ce,
Odmah bi"se na kraj gore "carne,
I ugla"se u polju vezira
S njegovijeh dvanaest delija.
Obazre se Murate vezire,
Pa kad vidje Kraljevi'ca Marka,
On govori svojim delijama:
"Djeco moja, dvanaest delija!
"Vidite li onaj pramen magle,
"Pramen magle ispod gore "carne?
"U magli je Kraljevi'cu Marko,
"Gle, kako je naljutio "Sarca!
"Neka Bog zna, dobra biti ne 'ce."
U tom sti"ze Kraljevi'cu Marko,
Pak potr"ze sablju od bedrice,
I okupi Murata vezira:
Pob'jego"se po polju delije,
Kao vrapci od kopca po trnju;
Sti"ze Marko Murata vezira
I rusu mu odsije"ce glavu;
A od mladih dvadest delija
On na"cini dvadest i "cetiri.
Stade Marko misli razmi"sljati:
Il' 'ce i'ci caru u Jedrene,
Il' u Prilip svom bijelu dvoru,
Sve mislio, pak je govorio:
"Bolje i'ci caru u Jedrene,
"Da mu ka"zem, "sta sam u"cinio,
"Nego da me Turci njemu tu"ze."
Kada Marko u Jedrene dodje
I na divan pred cara izidje,
O"ci mu se bjehu uzmutile,
K'o u gladna u gori kurjaka:
Kad pogleda, kan' da munja sine;
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljevi'cu Marko!
""Sto si mi se tako ra"zljutio?
"Da ti nije nestanulo blaga?"
Stade Marko caru kazivati;
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Kad je care saslu"sao Marka,
Tad' se care grotom nasmijao,
Pak je Marku bio besjedio:
"Be aferim, moj posinko Marko!
"Da nijesi tako u"cinio,
"Ja te ne bih vi"se sinom zvao:
"\Svako Ture mo"ze vezir biti,
"A junaka nema, kao Marko."
Pak se ma"si u d"zepe svilene
I izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje Kraljevi'cu Marku:
"Naj to tebe, moj posinko Marko,
"Pak ti idi, te se napij vina."
Marko uze hiljadu dukata,
I otide s careva divana;
Al' car Marku dukate ne daje,
Da on ide piti rujno vino,
Ve'c da mu se kine sa o"ciju;
Jer se Marko vrlo ra"zljutio.
|
|
|