|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Zenidba Maksima Crnojevica
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba Maksima Crnojevica (I)
Podize se Crnojevic Ivo,
Te otide preko mora sinja,
I ponese tri tovara blaga,
Da on prosi lijepu djevojku
Za Maksima za sina svojega
Milu scercu duzda od Mletaka.
Ivo prosi, duzde se ponosi;
No se Ivo okaniti ne ce,
Snahu prosi tri pune godine,
Snahu prosi, a prosiplje blago.
Ja kad Ivan blago poharcio,
Latini mu dadose djevojku,
Djevojacki prsten prifatise.
Prijatelji svadbu ustovase:
Svadbu kazu u godini prvoj.
Dok otide zdravo do Zabljana,
I rodi mu vino i psenica,
I sakupi hiljadu svatova.
Ja kad tako svadbu uredise,
Zeman dodje, te ti domu podje,
A prati ga novi prijatelju,
Prijatelju duzde od Mletaka,
I prate ga dva duzdeva sina,
I prati ga stotina Latina.
No isteti Ivan na pohodu:
Ide mudro, progovori ludo:
Rece duzdu novu prijatelju:
"Prijatelju, duzde od Mletaka!
"Cekaj mene s hiljadu svatova,
"Od hiljade manje biti ne ce,
"Cini mi se hoce boti vise;
"Kad prijedjem more u to polje,
"Ti isturi hiljadu Latina,
"Nek mi sretu u polju svatove:
"Nece biti ljepsega junaka
"U mojijeh hiljadu svatova
"Ni u tvojih hiljadu Latina
"Od Maksima od mojega sina,
"\Sina moga, mila zeta tvoga"
A to slusa duzde od Mletaka,
Dva sokola, dva duzdeva sina,
I slusase stotina Latina.
Milo bilo duzdu od Mletaka,
Ruke siri, te g' u lice ljubi:
"Fala, prijo, na besjedi takoj!
"Kad ja stekoh mila zeta svoga,
"Kom ljepote u hiljadi nema,
"Voljecu ga nego oko jedno,
"Voljecu ga njeg' jednoga sina;
"Ja cu njemu dare pripravljati,
"Pripravljati konje i sokole,
"I kovati cekrkli celenke,
"I rezati kolaste azdije,
"Neka nosi, neka se poposi,
"Ako l' tako to ne bude, prijo,
"Hoces doci, al' ces grdno proci."
Otale mi Iva ispratise
I na more vodu naturise,
Iz djemija njega isturise,
Ode Ivan zdravo i veselo.
Ja kad bio pod bijeli Zabljak,
Vidje Ivan svoje b'jele dvore:
Bijeli se u visinu kula,
Na coseta sicani cardaci,
A sjaju mu srcali pendzeri,
Vidje Ivan, pa se uzelio,
Zdrala konja fati bakraclijom,
A pritegnu djemom od celika,
No mu zdrale sitno podigrava.
Nitko prvi njega ne ugleda,
Ugleda ga vijerna ljubovca
S bile kule na srcali pendzer;
Kako vidje, pozna gospodara
I pod njime od megdana zdrala,
Pa potrca niz visoku kulu,
Pa potrca, a iz grla viknu,
Viknu sluge, nabreknu sluskinje:
"A vi, sluge, polju pohitajte,
"Te sretite poljem gospodara: -
"Bre, sluskinje! brisite avlije; -
"A dje si mi, dijete Maksime!
"Nu pohitaj pred kapiju nasu,
"Eto, sine, mila baba tvoga,
"Baba tvoga, gospodara moga,
"Jase konja sjetno i veselo,
"Cini mi se, snahu j' isprosio."
No Ivanu sluge pohitale,
Te u polju sretos' gospodara,
A Ivanu ljuba potrcala,
Cjeliva ga u skut i u ruku,
Otpasa mu svijetlo oruze,
Pa oruze grli u naruce,
U narucu nosi na cardake,
Vjerne sluge konje prifatise,
Al' eto ti dijete-Maksima,
Srebrn stolak nosi u naruce,
U sto sjede Crnojevic Ivo,
Da s' odmori, da mu cizme skinu.
Kako sjede u srebrna stola,
Oci mu se odmah otimase,
Te Maksima pogleduje sina.
Ta da vidis jada iznenada!
Davno Ivan dvore ostavio
Prosit' snahu tri godine dana,
Iza njega bolest udarila
U Zabljaka u postojbinu mu,
Mucna bolest, one kraste velje,
Na Maksima kraste napanule,
Te mu b'jelo lice nagrdile,
bijelo mu lice nasarale,
Iza krasta lice pocrnjelo,
Pocrnjelo i odrpavilo.
Kunem ti se, kako tamo kazu,
Grdnijega u hiljadi nema
Od Maksima sina Ivanova.
Pade na um Crnojevic-Ivu,
Ja kakvu je rijec ostavio
Kod njegova nova prijatelja:
Da odvede hiljadu junaka,
Da ljepsega od Maksima nema,
Jutros, brate! nema grdnijega.
|
|
|