|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Zenidba Maksima Crnojevica
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba Maksima Crnojevica (IX)
Al" ne slusa zlosretna djevojka,
Viknu jednom, pa ga ne doviknu,
Drugom viknu, doke ga doviknu;
Maksim vrana konja povrnuo,
Osluskuje, sta ce besjediti,
A djevojka grdno progovori:
"O Maksime, nemala te majka!
"Majka nema do tebe jednoga,
"A po danas ni tebe ne bilo!
"Od koplja ti gradili nosila!
"A od stita grobu poklopnice!
"\Crn ti obraz na Bozem divanu!
"Kako ti je danas na megdanu
"\Sa vasijem vojvodom Milosem;
"\Za sto blago dadoste drugome?
"A nije mi ni tog zao blaga,
"Neka nosi, voda g' odnijela!
"No mi zao od zlata kosulje,
"Kojuno sam plela tri godine
"A sa moje do tri drugarice,
"Dok su moje oci iskapale
"\Sve pletuci od zlata kosulju,
"Mislila sam, da ljubim junaka
"U kosulji od samoga zlata,
"A vi danas dadoste drugome;
"No me cu li, djuveglija Makso!
"Brze vracaj sa jabane blago,
"Ako l' blago povratiti ne ces,
"Kunem ti se Bogom istinijem!
"Naprijed ti ni krociti ne cu,
"No cu dobra konja okrenuti,
"Dognacu ga moru do obale,
"Pa cu vatit' listak semisljikov,
"A moje cu lice nagrditi,
"Dok pokaplje krvca od obraza,
"Po listu cu pisati jaziju[64],
"Dodacu je sivome sokolu,
"Neka nosi staru babu mome,
"Neka kupi svu Latinsku silu,
"Nek ti hara bijela Zabljaka,
"Nek ti vraca zalost za sramotu."
Kad to zacu dijete Maksime,
To Maksimu vrlo za jad bilo,
Vrana konja natrag pripovrnu,
Opasa ga trostrukom kandzijom,
Puce koza konju po sapima,
A pokapa krvca po kopiti,
No mu ljuto pusnik poskocio,
Po tri koplja u nebo skocio,
Po cetiri zemlje preskocio.
Ne Desi: se dobroga junaka,
Da uvata grdna zlosretnika,
No mu sokak poljem ucinise,
A niko se jadu ne dosjeti,
Porasta je konja povratio.
A kad vidje vojvoda Milose,
Grohotom se junak nasmijao:
"Fala Bogu! fala istinome!
"Kud se ono Maksim zatrcao?"
A ne vidi jade iznenada.
Kad dopade dijete Maksime,
Na Milosa bojno koplje pusti[65]
Bojnijem ga kopljem udario
Pod celenku medju oci crne,
Na zatiljak oci iskocise,
Mrtav pade pod konja dorata,
Milos pade, a Maksim dopade,
Koliko mu krvce zedan bjese,
Manu sabljom, ods'jece mu glavu,
Pak je vrancu baci u zobnicu,
A djevojku ote u djevera,
Pak pobjeze na mustuluk majci.
Mili Boze, na svem tebe fala!
Da se kome onda pridesiti
I ocima jade pregledati,
Kade pade krasna poglavica,
A zgleda se mloga porodica,
U junake krvca uzavrela,
Pa se stase darivati darom[66] ,
A njinijem darom nemilijem:
Iz pusaka crnijeh krusaka,
Doke duge puske isturise,
Dok to polje magla pritisnula
Od hitroga praha i olova,
Tad' s' u tami maci povadise,
Te se njine majke ojadise,
A sestrice u crno zavise,
A ljubovce ostas' udovice,
A ogreznu krvca do koljena,
L po krvi jedan gazi junak,
Junak bjese Crnojevic Ivo,
Crno njemu srce do vijeka!
Krvcu gazi, a Bogu se moli.
"Daj mi, Boze, vjetar od planine,
"Da razdene ovu maglu kletu,
"Da pogledam i gore i dolje,
"Ko pogibe, ko l' ostade danas."
Bog mu dade, vjetar udario,
Te razagna i razvedri polje,
Ivan gleda i gore i dolje,
Al' ne znade nista, kud, je gore:
Polomljeni konji i junaci.
No po polju krce ranjenici.
Ja kad vidje Crnojevic Ivo,
On prevrce te leseve mrtve
I krvave ogleduje glave,
Sve trazase Dijete Maksima,
Al' ga Ivan naci ne mogase,
No on nadje sestrica Jovana,
Sto je djever bio kod djevojke,
Sto ujaku sanak kazivao
U Zabljaku jutru na pohodu;
Zaludu ga Ivan nahodio,
U krvi ga poznat' ne mogase,
Mimo njega junak prolazase;
A vidje ga Jovan-kapetane,
Te ujaku Ivu progovara:
"Moj ujace, Crnojevic-Ivo!
"Cim si mi se tako ponesao:
"Ili snahom, ili svatovima,
"Il' gospodskim darom prijateljskim,
"Ts ne pitas nesretna sestrica,
"Jesu li mu rane dosadile?"
Vidje Ivan, pa suze prosiplje,
Iz krvi ga malo ispravio:
"Moj sestricu, Jovan-kapetane!
"Jesu l' tvoje rane za vidanje,
"Da te nosim u nesrecan Zabljak,
"Da ti trazim od mora ecime?"
64) U Jugozapadnijem krajevima naroda nasega ima zaista nekakva
trava, koja se zove /semisljika,/ samo ne znam za sad, da li joj je
takovi list, da se po njemu moze pisati.
65) Jedni pjevaju, da Maksim nije Milosa iznenada ubio, nego da
ga je na mejdan izazvao, evo ovako:
A kad zacu nejacak Maksime.
Dobru vrancu poteze dizgene,
Udari ga tumbak-bakarlijom,
Okrece ga po polju siroku,
Od koplja je dzilit nacinio,
Pa Milosa na dzilit pozivlje;
Milosu se od ina ne moze,
No izidje Maksu na megdana
Cerase se po polju siroku,
Cerase se tamo i onamo
Kade cera Obrenbegovicu,
Kade cera nejaka Maksima,
Nidje njega ni gledat' ne moze:
A kad cera nejacak Maksime,
Kade cera Obrenbegovica,
Sve prestize konja i junaka.
Baci koplje nejacak Maksime,
Te udari vojvodu Milosa,
Koliko ga lako udario,
Od dobra ga konja odvojio,
Za crnu ga zemlju prikovao -
66) Ovdje gdekoji i ovako pjevaju:
Stade piska po polju junaka,
Stade vriska bijesnih atova,
Stade prasak djumisli pistolja,
Stade zveka ostrijeh maceva,
Stade lelek ranjenih junaka:
Jedni vicu: "Jao moja majko!"
Drugi vicu: "Ne boj mi se, brajko!
"Tu danaske ne pomaze majka,
"Nego sablja i desnica ruka."
|
|
|