Napomena: U Becu 1853., Vuk Stefanovic Karadzic

Nekakav coek usni blago: dodje mu na san jedno dijete krilato i kao snijeg bijelo, govoreci mu: "Hajde u ono najvise brdo sto znas, tu ces naci veliki bor, i pod borom trorogi kam iz kojega pisti voda kao suza; iskopaj ispod kamena toliko dubine koliko je on visok, pa ce ti se otvoriti obla jedna dzara sa zlatnijem zaklopom puna aspri, digni zaklop i ondje ostavi a aspre nosi, i nikomu se vjest ne cini da te ljuta guja ne uvjede." Kad se coek probudi obeseli se, digne se, obuce se i trkom put onoga mjesta dje mu je receno, i kad ugleda oni bor i pod njim kam suzoviti i trorogi, onako sam ulozi kopati, i tek sto je treci put kljukom udrio u zemlju, zacu ozdol jedan glas kao djetinjski: "Prodj' se, ko si, te rabote danas!" Kad on ovo cu, od straha pade na zemlju i kao zaklan zaspa. U ta mu isti cas dodje opet na san ono isto dijete govoreci mu: "Ti si ustanuo, umio si se, obukao si se, krenuo si na put, i rabotu si zapoceo, a prekrstio se nijesi; a moli Boga za sto ga molis: da ti nije mene bilo, umio bi kazati sta bi ti se dogodilo; nego kad ustanes, prekrsti se kao sto Bog zapovijeda; pridje no koju mu drago rabotu zapocnes, vazda valja da se najpridje prekrstis." Kad se coek probudi i rastrijezni, kad li se ne nalazi na onome mjestu dje je bio od straha panuo, nego u nekakvome bostanu punanu cvijeca, pa se prekrsti, uzme svoju kljuku i motiku te opet na ono isto mjesto podje dje mu je bilo receno, i pridje nego pocne rabotati prekrsti se prema suncu, koje u oni trem izlazase, u tri puta govoreci: "\Sunce na istok a jaki Bog na pomoc!" Te ulozi da kopa zemlju, ali s nekim strahom da ne bi opet cuo kakav glas ozdol. Kopajuci i izgrcuci zemlju, kad li zasja mu se nesto kao da mu sve zrake suncane u oci sinuse, kad li sto je? zmaj spava na onome blagu i posto coek vidje da od njega nikako ne mogase blago da uzme, u tri maha zakumi ga da se mice. Na to se zmaj probudi i rece mu: "Ja se odolen ne micem, jer niti je tvoje ni moje blago ovo, ma sa svijem tijem, ako prebrojis sve izvore koliko ih ima u ovoj planini i da mi dodjes da kazes, maknucu ti se s mjesta, a drukcije nikako." Kad ovo cu oni coek, zadje od izvora do izvora i pocne ih brojiti redom po gori, ali se pomete i nikako im broja ni kraja nije mogao naci. Onako trudan sjedne ispod jednoga visokoga drveta, da takoga u svijetu nije, i zacuje navrh njega dje se dvojica u velike degaju, pa pogleda, kad li doleceo vilenik i vila, i vilenik hocase da mu vila nesto silom kaze, a vila bojeci se zakle mu se govoreci: "Tako mi sedamdeset i sedam izvora sto je u ovoj planini, ne znam." Vila negdje polece, a vilenik upazi ovoga coeka i rece mu da ide na ono blago i da ga nosi. On podje kad li zmaja ne nalazi, nego dize oni zaklop od zlata te na dzari bjese, i pocera sve blago sto u njoj nadje, a zaklop od nje ostavi.