Napomena: U Becu 1853., Vuk Stefanovic Karadzic

Podje nekakav car sa svojom zenom i sa kceri da se seta po moru na ladji. Kad malo odmaknu od brijega onda dune vjetar pa ga baci cak u nekakvu zemlju dje se o njegovu carstvu nista i ne cuje (kao ni on o ovome sto do sad nista nije cuo ni znao). Kad izidju na suho, on nije smio ni kazati da je car, a novaca nijesu imali sa sobom nista, a ne znajuci nikaka zanata, nijesu se mogli drukcije hraniti nego se on najmi da cuva seoska goveda. Posto tu prezive tako nekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu kcer, koja je bila vrlo lijepa i vec dorasla do udaje, pa kaze svom ocu i majci da se drugom nikakom djevojkom ne ce ozeniti do kceri govedara iz toga i iz toga sela! Otac i mati i drugi dvorani stanu ga odvracati da se prodje te sramote: kako bi on carski sin uzeo govedarsku kcer kod tolikijeh drugijeh carskijeh i kraljevskijeh kceri! Ali sve za ludu; on kaze: "Ja nju, ja nijednu!" Kad vec vide da drukcije ne moze biti, onda car poslje jednoga svog vezira da javi govedaru da ce car da mu uzme kcer za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav zanat zna carev sin?" Vezir se upropasti: "Bog s tobom, coece! kako ce carev sin znati zanat? Sto ce zanat carevu sinu? Zanate ljudi uce da se hrane njima, a carev sin ima zemlju i gradove." Govedar kaze opet: "E, ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne dam svoje kceri." Vezir se vrati, te kaze caru sta govori govedar. Sad postane cudo jos vece. Oni su mislili da ce to za govedara biti najveca sreca i dika sto mu carski sin uzima kcer, a on pita kakav zanat zna carev sin! Car poslje drugoga vezira, ali govedar kaze jedno te jedno: "Dok carev sin" veli "ne nauci kakav godj zanat, i ne donese mi svoju rukotvorinu, dotle nema nista od prijateljstva!" Kad se i ovaj vezir vrati te kaze da govedar ne da djevojke dok carev sin ne nauci kakav godj zanat (samo nek je zanat), onda carev sin zadje po carsiji da gleda kakav je zanat najlakse nauciti. Hodajuci od ducana do ducana i gledajuci kako razlicni majstori rade, dodje na ducan dje se pletu rogozine, i to mu se ucini najlaksi zanat, pa ga pocne uciti i nauci za nekoliko dana, pa onda oplete sam jednu rogozinu, te je odnesu govedaru, i kazu mu da je carev sin naucio zanat, i da je to njegova rukotvorina. Govedar uzme rogozinu u ruke, te je zagleda sa sviju strana, pa onda zapita: "Koliko to vrijedi?" A oni mi kazu: "Cetiri pare." "E!" veli "dobro! cetiri pare danas, cetiri sjutra, to je osam, a cetiri prekosjutra, to je dvanaest i t. d. Da sam ja taj zanat znao, ne bih danas cuvao seoskijeh goveda." Pa im onda kaze ko je on i kako je tu dosao; a ovi se onda obraduju jos vecma sto uzimaju djevojku od cara, a ne od govedara, i s najvecijem veseljem vjencaju momka i djevojku i provedu svadbu; pa onda dadu ovome caru ladje i vojsku, te otide preko mora i nadje svoju zemlju.