Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Bio jedan car, pa imao tri sina. Kad mu sinovi dorastu do zenidbe, onda im on zapovedi da se popne svaki na kulu, pa da s kule zastreli: gde koga padne strela, odande ce mu dovesti devojku. Sinovi poslusaju oca, pa kad zastrele starija dvojica, strele im padnu u dva grada; a kad najmladji zastreli, njegova se strela izgubi, pa je stanu traziti ma sve strane, i nikako da je nadju; najposle nagaze na nekaku bunarinu, kad tamo u bunarini jedna velika zaba, i kod zabe strela najmladjega careva sina. Brze bolje jave caru kako su nasli strelu, a car, kad cuje, odmah dovede devojke iz ona dva grada za dva starija sina, a za najmladjega donese onu zabu, pa ih venca i ucini veliko veselje. Kad bude vreme, svedu mladence, starija dva brata svedu s njihovim devojkama. a najmladjega sa zabom. Posto ih svedu, ali iz one zabe izidje krasna devojka, sto je nigde u carstvu nema, samo zablja koza ostane na zemlji, a kad bude ujutru, devojka opet udje u zablju kozu, i tako sve danjom zaba a nocom devojka. Posle nekoliko dana zapita ga mati: "\Za Boga, sinko, kako ti je s onim gadom?" A on joj kaze: "E moja mati, da ti vidis kakva je to lepota, izvuce se iz one kosuljice, pa je onda devojka sto je nigde pod nebom nema." Onda mu rece mati: "\Za Boga sine, pa da je oprostimo. Dovece ukradi kosuljicu pa metni na pendzer, a ja cu je polako uzeti s pendzera pa cu je baciti u pec neka izgori." On poslusa mater; kad bude u vece, i od zabe izidje devojka, on joj ukrade kosuljicu, pa metne na pendzer, a mati dodje pa je uzme i baci u pec, te izgori. Kad pred zoru ustane devojka pa stane traziti kosuljicu da se pretvori zaba, ali kosuljice nema, i tako ona ostane devojka. Kad ujutru svane, izidje ona na polje, kad je vide, svi se zacude: ne mogu da se naglede take lepote. Kad dodje prva nedelja, otide carica sa svojim snahama u crkvu; kad izidju iz crkve, sav narod stao pa gledi kakva je to lepota; za caricu niko ni mukaet. Onda pocne zlobiti carica najmladjoj snasi svojoj, pa kako otide u dvor, odmah rece caru: "Ja ne cu s tobom hleba jesti, ako toga najmladjega sina ne isteras iz dvora." Car je stane blaziti, i jedva je malo umiri. Kad dodje nedelja, opet carica otide sa svojim snahama u crkvu; pa kad izidje iz crkve, sav narod stao pa gleda najmladju carevu snahu, i cudi se takoj lepoti. Onda carica kako otide kuci, odmah na cara: "Ili on iz dvora, ili ja. Kad car vidi da se nema kud ni kamo, dozove najmladjega sina, pa mu rece: "\Sinko! ja cujem da se ti hvalis da mozes jednim rupnjakom proje sto bravaca nahraniti." On se siromah stane krstiti govoreci, da on to nije nikad ni pomislio. Ali car ni pet ni devet nego: "Ako to ne uradis, na tebi nema glave." Onda on siromah otide placuci k zeni svojoj, a ona ga zapita sto place, a on joj kaze sve sta je i kako je. Onda mu ona rece: "Ne boj se nista, idi na onu bunarinu, gde ste mene nasli, pa se nadnesi nad nju pa vici: "Sura, sura." On ce se odazvati pa ce te pitati sta ces, a ti mu kazi sve sta ti je otac kazao." On poslusa zenu svoju, otide na bunarinu pa stane vikati: "Sura, sura." A sura se odzove iz bunarine: "Sta ces?" a on mu se potuzi kako hoce otac da ga pogubi, ako jednim rupnjakom proje sto bravaca ne nahrani. Onda mu sura rece: "Pocekaj malo," pa mu izbaci jednoga svinjara pa mu rece: "Ti samo jedan rupnjak izvadi iz ambara, pa se onda ne staraj, svinjar ce vuci koliko god ustreba, a niko ga ne ce videti." Carev sin uzme svinjara, pa s njim kuci. Kad dodje kuci, a svinje gladne cice po dvoru, cekaju da im se da jesti, i sav dvor izisao da vidi sta ce biti. Onda najmladji carev sin otvori ambar pa iznese jedan rupnjak proje, te uspe svinjama; svinje jedu a onaj svinjar jednako dosipa, a niko ga ne vidi. Car ostane cudeci se, gde se nasitise sto bravaca od jednoga rupnjaka proje. Onaj svinjar posle otide svojim putem.

Posle nekog vremena opet car dozove najmladjega svojeg sina, pa mu rece: "Ja cujem, gde se ti hvalis da mozes napojiti sto volova jednim kablom vode." On se siromah upropasti i stane se odgovarati, da to nije nikad ni pomislio. Ali mu se car ne dadne mnogo odgovarati, nego mu rece: "Ako to ne uradis, na tebi nema glave." Onda on siromah otide kuci placuci, a zena kad ga vidi gde place, zapita ga sto place, a on joj pripovedi kako ga na novo otac bedi. Onda mu ona rece: "Idi opet na onu bunarinu pa vici: "Sura, sura," a on ce se srditi i reci ce ti: "Aratos ti i takoga zeta," a ti mu kazi: "Nevolja me tera," pa mu pripovedi sve sta je i kako. On poslusa zenu svoju, otide na bunarinu, i stane vikati: "Sura, sura!" a sura mu se srdito odzove: "Aratos ti i takoga zeta, sta ces opet?" A on mu odgovori: "Sura, nevolja me tera, otac mi zapovedio da jednim kablom vode sto volova napojim " Onda mu sura rece: "Pocekaj malo." Te mu izbaci jednoga govedara, pa mu rece: "Ti samo jedan kabao izvuci iz bunara, pa uspi u valov, posle nemaj brige, ovaj ce govedar vuci koliko god ustreba, a niko ga ne ce videti." On zahvali suri, pa uzme govedara, pa s njim kuci; kad tamo, a volovi drezde oko valova, cekaju da im se da voda, i sav dvor izisao da vidi sta ce biti. Onda najmladji carev sin izvuce kabao vode, pa uspe volovima u valov: volovi piju, a onaj govedar jednako doliva, a niko ga ne vidi. Car ostane cudeci se, gde se napoji sto volova od jednoga kabla vode. Onaj govedar posle otide sam svojim putem.

Posle nekoga vremena opet dozove car najmladjega sina, pa mu rece: "Ja cujem da se ti hvalis da mozes dovesti gvozdena coveka." On se siromah stane odgovarati, da to nije nikad ni pomislio, ali car: "Ni reci vise; nego ako to ne uradis, na tebi nema glave." Onda on siromah otide k zeni svojoj placuci, a zena kad vidi gde place, pita ga: "Sto places?" A on joj kaze sta je i kako. Onda mu ona rece: "Idi opet na bunar, pa vici: "Sura, sura," on ce se odazvati i srdice se pa ce ti reci: "Aratos i takoga zeta." Ali ti mu kazi: "\Za Boga! nevolja me tera!" pa mu pripovedi sve redom." On poslusa zenu, otide na bunar, pa stane vikati: "Sura, sura!" On se srdito odzove: "Aratos i takoga zeta, sta ces opet?" A on mu odgovori: "\Za Boga, sura, nevolja me tera; iste otac da mu donesem gvozdena coveka, da se s njime razgovara." Onda mu sura odgovori: "Pocekaj malo; sad cu ja izaci, ali se nemoj prepadati ni straviti." Kad malo cas, ali eto ti gvozdena coveka. Veliki je, strasan je! vuce budzu za sobom, sve ore zemlju, ide za njim brazda kao da osam volova ore. Kad car izdaleka ugleda gde ide gvozden covek, on se poplasi, te zatvori dvorove, pa pobegne na gornje cardake, i zatvori se. Kad dodje gvozden covek, stane lepo na vratima lupati da mu otvore, a kad vidi da niko ne otvora, on bubne pesnicom u vrata, a vrata se odmah na dvoje raspadnu, tako otvori redom sva vrata i dodje pred cara. Kad dodje pred cara, zapita ga: "Sta si me zvao?" A car cuti kao nem. "Ta sta ti imas sa mnom." rece gvozden covek, pa ga zvrcne u celo, a car odmah dusu ispusti. Onda gvozden covek uzme zeta svoga pa ga postavi za cara, i tako je najmladji sin sa svojom zenom carovao do svoga veka.