Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Bijase nekakva zla carica, koja mnoge ljude i zene s ovoga svijeta smicase da se nikada nije niko mogao dosjetiti, i nemase drugo nikoga nego jednoga jediktoga sina kojega misljase nakom sebe za cara ostaviti. Kad dodje vrijeme da carica zeni sina, rece mu: "Ja sam nasla za tebe djevojku sjenovitu, koja ce ti krilate junake radjati, i ako ovu ne uzmes sto sam ti ja nasla, pazi se sto ce ti se dogoditi." Sin joj na to odgovori da joj zahvaljuje na svima djevojkama od svijeta i na svima krilatijem sinovima, jer je vec nasao djevojku, i da ce je na sramotu materinu vjencati, vec nijednu, makar se nikada i ne ozenio. Posto carica ovo cu razljuti se i zaprijeti mu govoreci: "Ela, ako ti basta." Carev sin materi za inat ozeni se i zovne vilu za kuma i zmaja za staroga svata, te s djevojkom doma, govoreci svojoj zeni da se od njegove matere cuva i krije, da je nenadno cudo ne snadje "jer je'' veli "ona nekaka zena udesne ruke tako da su moja sva braca i sestre pa i sam otac na precac pomrli, ili ih je ona potrovala ili zamadjijala." Prodje nekoliko vremena i carica ne vidi svoje snahe, i koliko je godj nastajala da je vidi, nista nije mogla uciniti, dok jedno jutro nesrecom podje joj muz u lov, i zaludu zatvori vrata od kamare dje mu je nevjesta spavala; jer carica obazna da je on otisao u lov, te nekakijem stapom takne u vratnice te vrata jedanak bupise na tle. Prepade se sirota nevjesta, skoci u susret svekrvi, i pane pred njom na gola koljena kao da joj se umoli i oprostenje iste. A ona je podize govoreci: "Ne boj se, moj sinko, ja nijesam za drugo dosla nego da te darujem kao poprav svoje dijete." Ovo izrekavsi izvadi jedan prsten i uhvati snahu za ruku, pak mecuci joj ovi prsten na prst pronjunjori nekoliko rijeci, a ona nju u ruku po zakonu poljubi i zahvali na prstenu. Carica otide s te stope, a snaha joj gledajuci i premecuci oni prsten, kakoga jos u svome vijeku nije vidjela, tako je bio lijep, malo za tijem pretvori se u ovcu i tam amo kroz kamaru stane blejati. Carica je imala negdje potajno nekaku veliku azdaju, i kad bi koga ocarala ovijem prstenom, i posto bi se prometnuo u ovcu, povela bi ovoj nesitoj azdaji i teke se vracase da uhvati i povede snahu, prispije u toliko i njen sin iz lova te jedanak se nadju na vratima od kamare. Kad ga zalosna zena vidi, pocne okolo njega i uzanj skakati i blejati da se i sam caricin sin zacudi, i ne mogase da progovori rijeci, krsteci se od cuda, i najposlije mater zapita: "Otkud ova ovca ovdjen?" "Kamo mi zena?" Ona se smete ne znajuci mu sta odgovoriti, nego to toliko da nista ne zna, i zakune se nje prokletom dusom. Videci carev sin da mu zene nema, a ova ovca mimo ikake ovce dje neprestano njega u oci gleda, okolo noga mu se uvija i neprestano bleji, stavi se da je zamadjijana, te on od zalosti da sam sebe ubije i trazeci noz kroz kamaru, vidi oni udesni prsten u kamari, i pruzi ruku da ga uzme, a ovca na njega skoci i ne da mu ga uzeti, nego na njega nasrce da mu oba oka izbije. Sjeti se on zlu, te uzme ovcu, pa s njom u goru trazeci i zovuci kumu vilu, dok je nekako dozove, pa kad se sastanu, kaze joj on sve kako je i sto je, a vila mu odgovori: "Ona ti je zatravljena i zamadjijana, ma ja prije nego se dogovorim sa svojijem bratimom zmajem, ni sta ti ne umijem reci." Onda ti vila nekuda polece i dovede zmaja. Kad se svi sastadose i zmaju kazase sve potanko, cice zmaj da se sva gora ustrese, i rece carevu sinu: "Ako zelis da opet tvoja zena ostane kaka je i bila, treba da dvije duse izgubimo." "Koje?" upita carev sin. "Tvoju i moju majku", odgovori zmaj, a zmajeva majka bila je ona azdaja u carice. Carev sin na to pristane, ali vila rece im: "Ne tako, ako su vam majke dusu izgubile, nemojte vi; nego hajde ti zmaju zakumi mater azdaju, da vise ne prozdire Bozjih dusa, a ja cu kumu caricu, da se vec okani zlociniti." I tako podju svi doma, zakume u tri puta azdaju, a tri puta caricu, i one im se zakunu da ne ce, te carica izvadi drugi prsten, dade ovci, a ovca provrze se opet kakva je i bila. I Bog mi te veselio!