Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

On prave misli bez i kakvog straha izidje gore, a ovi ga onda uhvati i preko broda u more baci. Brod je jedrio, i on se vec nije mogao njega uhvatiti. Onda ministar otide opet spavati. Mladoga nasljednika carskog iznese sreca na jednu seku podaleko od kraja, ali pod jednu pustinju, dje nikome tuda prolazak ne bijase, da bi ga izbavio. Kad ujutru svane, vide oni u brodu da njega nema, pa pocnu plakati i jaukati sudeci, da se notnjo sam nehotice utopio, i nikako se nijesu mogli utjesiti i za najvise njegova zena, jer su se premnogo pazili. Kad dodju kod cara, jave mu nesrecu, koja im se u putu dogodila. Tada nastane tuga i plac u carskom dvoru za mnogo, i nigda se utjesiti nijesu mogli. Njegove roditelje car primi i kod sebe ih uzdrzi kao sto je obecao bio. Nesretni zet carev sjedeci na ploci morskoj zivljase o travici, koja bjese pri ploci prirasla, vas bjese vec pocrnio, aljine na njemu izagnjile, da se ne mogase poznati i ni od kuda zive duse, koja bi ga izbavila, dok srecom njegovom poslije petnaest dana i petnaest noci eto ti jednog starca na stapu pokraj mora dje ribu lovi. On ga odmah stane vikati i moliti, da ga na suho prenese. Starac mu se obeca: "Hocu" rece "ali da mi platis." ""Od kud cu ti platiti" odgovori mu on, "kad ni haljine na sebi nemam."" "Nista za to" starac odgovori; "evo ja imam pri sebi kalamar i pero, ako umijes pisati da mi se potpises, od svega svoga, sto bi i gda imao, da ces mi polovicu dati." On na to pristane sa svim srcem. Starac onda zagazi i dodje do njega, on mu se potpise, a starac njega na suho prenese. Onda on od kuce do kuce, od sela do sela, go, bos, crn i gladan, dade mu neko gace a neko kosulju, samo sto tijelo pokrije. Nakom trideset dana donese ga sreca u carev grad i pred carev dvor, te sjedne sa stapom u ruci pokraj vrata od dvora, a prsten vjencani s imenom njegovijem i njegove zene a careve scere jos mu je na ruci stajao. U vece sluge careve prime ga u dvor i dadu mu sto je iza njih ostalo da jede. Sjutridan podje i sjedne ukraj vrata od carske basce; ali dodje bascovan te ga otole ocera govoreci mu, da ce sad car tuda proci sa svojom familjom. On se otole makne i opet sjedne u jedan kraj od basce, dok evo ti cara gdje seta s njegovom materom, a otac njegov sa caricom, a zena njegova s krvnikom njegovim, ministrom. Onim se jos nije hotio otkriti, vec oni setajuci prodju pokraj njega i dadu mu nekoliko novaca; ali na onoj ruci kojom je novce prihvatao, prsten je stajao, zena ga njegova ugleda, i ne moguci ni pomisliti daje on nje muz, rece mu: "Nu, daj mi ruku, da vidju prsten taj kakav je." Ministar, koji je do nje stajao, malo se ka i prepane i rece joj: "Odmakni se" veli "kako bi s ovom odrpanicom govorila?" Ali ga ona ne cedne ni slusati, vec uzme prsten i pozna ime nje i nje muza. Kako se njoj tada ucinilo, kako li se srce bilo okamenilo, kad prsten ovaj vidje; ali se opet ustrpi i premuci. Kad dodju u dvor, kaze ona ocu svom, kako je prsten nje pokojnog muza poznala u prosjaka onoga sto u basci sjedjase, "nego poslji" rece "neka ga zovnu, da ga ispitamo, od kud je prsten oni u ruke njegove dosao." Car odmah poslje sluge, te prosjaka dovedu. Onda ga car pocne ispitivati, od kud je, i kako se zove, i kako je prsten taj u ruke njegove dosao. On se vise ne mogase uzdrzavati da im se ne otkrije, vec pocne im redom kazivati, kako ga je ministar oni kad su bili u putu, preko broda u more bacio, i kako ga je sreca na jednu plocu blizu kraja nanijela, na kojoj je petnaest dana i petnaest noci zivio o travi, koja je pri ploci prirasla bila, i nakom ovoliko dana kako ga je starac jedan otlen izbavio, "i evo" rece "Bog i moja pravica donese me opet mojim roditeljima i mojoj ljubi." Oni kad ovo cuse, onijeme od radosti, a posto se malo razabrase, skoci car i zovne oca njegova i mater i kaze im, sto se dogodilo od sina njihovoga. Ko bi sad mogao iskazati radost ovu, koja ih obuze, kad su se poznali, kako li veselje u tome dvoru postade! Odmah mu donesose svijetlo i novo odjelo, izmise ga p obukose. Za toliko dana trajala je radost i veselje ne samo u njihovom dvoru, vec po cijelom gradu, pjevalo se i veselilo, i njega za mladog cara okrunise. Car odmah zapovjedi, te onoga ministra uhvate i da ga zetu na volju da mu sudi. On mu sve oprosti, ne dade ga ni ubiti ni objesiti, vec samo ocera ga izvan njihovog carstva, da vise pod vlast njihovu ne pripada. Novi car pocne carovati, kad nakom malo dana njegova vladanja, evo ti mu onoga starca, koji ga je iz mora izbavio, nosi oni potpis sto mu je potpisao, da ce mu kad god bi sto imao, od svega polovinu dati. Dosavsi starac u dvor, zamoli sluge da ga pred cara puste. Sluge uljezu k caru i kazu mu, da jedan starac zeli k njemu uljesti. Car dopusti, i starac uljezavsi pokloni mu se i poljubi mu ruku i metne mu kartu na koljeno. Car uzme i procativsi je rece mu: "Dobro, starce moj, sjedi, ja sam danas car, ali da sam i prosjak, ja cu rijec moju i potpis moj potvrditi; vec pricekaj, da pocnemo dijeliti. Car iznese knjigu i pocnu prvo gradove dijeliti: "Ovaj" rece "meni, ovaj tebi" pisuci sve na kartu, doklen sve podijele od najvisega grada do najmanje kucerice. Starac uzme svoju polovinu zapisanu svu u karti, i pokloni je opet caru govoreci: "Na, nijesam ja starac, coek zemaljski; vec sam ja andjeo Bozij, kojino sam poslan bio od Boga, da tebe iz mora izbavim za tvoja dobra djela, koja si do sad pred Bogom ucinio. Vec caruj i uzivaj, da ti bude dugovjecno." Andjela nestane, a on ostane sretno vladajuci.