Napomena: U Becu 1821., Vuk Stefanovic Karadzic

Zasto u ljudi nije taban ravan?

Kad su djavoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli sa sobom, pa ga djavolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad vec zemlja protuzi Bogu, da oce sva da izgori od sunca, onda Bog poslje svetog Arandjela, da gleda kako da uzme sunce od djavola. Kad sidje sveti Arandjel na zemlju, a on se udruzi s djavolskim carem; ali se djavolski car osjeti, sta on oce, pa se dobro uzme u pamet. Odajuci tako po zemlji nji dvojica zajedno, dodju na more i stanu da se kupaju; a djavo udari koplje sa suncem u zemlju. Posto se malo prokupaju; onda rece sveti Arandjel: "De da ronimo, da gledamo koji moze dublje." A djavo mu odgovori: "Ajde de." Onda sveti Arandjel zaroni, i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad treba i djavo da zaroni, ali se boji da mu sv. Arandjel medju tim ne odnese sunce. U tom mu padne na um, te pljune na zemlju, i od njegove pljuvanke postane svraka, da mu cuva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako djavo zaroni, a sv. Arandjel prekrsti rukom more, te na njemu postane led od devet arsina debeo; pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. Kad djavo cuje svracij glas, onda vec vidi sta je; pa se brze bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne moze na polje! Onda se brze bolje vrati opet na dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za sv. Arandjelom! Onaj bjezi, a ovaj za njim! Taman kad sv. Arandjel koraci jednom nogom k Bogu na nebo, onda djavo stigne, te mu noktima iz tabana u druge noge iscupa veliki komad mesa. Kad sv. Arandjel dodje sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplace: "Sto cu, Boze, ovako grdan?" A Bog mu rece: "Cuti, ne bojse; ja cu narediti, da svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u sviju ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.