|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Bolani Dojčin
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Bolani Dojčin (II)
Anđelija ljuta i prokleta,
Ona planu, kako vatra živa,
Pa odvede nekovana dora,
Te dovede bolesnu Dojčinu.
Veli njojzi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi pobro dora potkovao?"
Pisnu Anđa, kako ljuta guja:
"Gospodaru, bolani Dojčine!
"Bog ubio tvoga pobratima!
"On ne kuje konja veresijom,
"No on ište moje oči crne,
"Da ih ljubi, dok mu potkov platiš;
"Ja ne mogu nalbante ljubiti,
"Ta, Dojčine, za života tvoga."
Kad to čuo bolestan Dojčine,
On govori vijernici ljubi:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Osedlaj mi dora debeloga,
"Iznesi mi koplje ubojito."
Pa dozivlje sestricu Jelicu:
"O Jelica, moja mila sejo!
"Donesi mi jednu krpu platna,
"Utegni me, sele, od bedara,
"Od bedara do vitih rebara,
"Da se moje kosti ne razminu,
"Ne razminu kosti mimo kosti."
Hitro su ga obje poslušale:
Ljuba sedla debela dorata,
I iznosi koplje ubojito;
A seja je donosila platno,
Utegoše bolana Dojčina
Od bedard do vitih rebara,
Pripasaše sablju Alamanku,
Privedoše dora od mejdana,
Turiše ga doru na ramena,
Dodaše mu koplje ubojito,
Poznade ga doro od mejdana,
Pa mu ode silan poigravat.
Okrenu ga Dojčin niz čaršiju,
Koliko mu silan podigrava,
Iz kaldrme iskače kamenje.
Al' govore Solunski trgovci:
"Vala Bogu! vala jedinome!
"Od kako je Dojčin preminuo,
"Nije bolji junak proišao
"Kroz Soluna grada bijeloga,
"Ni boljega konja projahao."
Ode Dojčin u polje široko
Ka šatoru crna Arapina.
Kad ga viđe crni Arapine,
Od straha je na noge skočio,
Pa govori crni Arapine:
"Oj Dojčine, da te Bog ubije!
"Jošte li si, more, u životu?
"Hodi, joldaš, da pijemo vino,
"A prođi se kavge i đavola,
"Džaba tebe porez od Soluna."
Al' govori bolani Dojčine:
"Iziđ' kurvo, crni Arapine!
"Izađi mi na mejdan junački,
"Da junački mejdan dijelimo,
"A lasno je piti rujno vino
"I ljubiti Solunske đevojke "
Veli njemu crni Arapine:
"Bogom brate, vojvoda Dojčine!
"Ti se prođi kavge i đavola,
"No odjaši da pijemo vino,
"Džaba tebe porez od Soluna,
"I džaba ti Solunske đevojke;
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Da ti ovđe nikad doći ne ću."
Kad to viđe bolestan Dojčine,
Đe mu Arap izići ne smije,
On nagoni debela dorina,
Na njegova bijela šatora,
Na koplju mu šator preturio.
Kad da vidiš čuda pod šatorom!
Pod šatorom triest đevojaka,
Među njima crni Arapine.
Ja kad viđe crni Arapine,
Đe ga s' Dojčin okaniti ne će,
On se vati vrancu na ramena,
A u ruku koplje ubojito;
Iziđoše u polje široko,
Naljutiše konje od mejdana.
Progovara bolesan Dojčine:
"Udri kurvo, crni Arapine,
"Udri prije da ti žao nije."
Baci koplje crni Arapine,
Da udari bolesna Dojčina,
Al' se doro boju naučio,
Kleče doro do zelene trave,
Visoko ga hoplje preturilo,
Te udara u zemljicu crnu,
Pola koplja u zemlju nagnao,
A pola se odlomilo bilo,
Kad to viđe crni Arapine,
Pleći dade biježati stade,
Pravo bježi k bijelu Solunu,
A za njime bolani Dojčine.
Taman Arap na vrata Solunska,
A stiže ga bolani Dojčine,
Pa poteže koplje ubojito,
Prikova ga Solunu za vrata,
Pa povadi sablju Alamanku,
Te Arapu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Aradove oči izvadio,
Oči zavi u tanka jagluka,
Baci glavu u zelenu travu.
Pa on ode tamo uz čaršiju,
Kad je bio pobratimu svome,
Pobratimu Petru nalbantinu,
On dozivlje svoga pobratima:
"Iziđ', pobro da ti potkov platim,
"Što si mene konja potkovao,
"Potkovao veresijom dora."
Progovara Pero nalbantine:
"Pobratime, bolani Dojčine!
"Nijesam ti dora potkovao:
"Ja se, brate, malo našalio,
"Anđelija ljuta i prokleta,
"Ona planu, kako vatra živa,
"Pa odvede nekovana dora."
Njemu veli bolesan Dojčine:
"Iziđ' amo, da ti potkov platim."
On iziđe pred svoga dućana,
Manu sabljom bolani Dojčine,
Nalbantinu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Izvadio oči nalbantinu,
Oči zavi u jagluka tanka,
Glavu baci na mermer-čaršiju,
Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku ložnicu,
Pa izvadi oči Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oči Arapove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Sele moja, za života moga."
Pa izvadi oči nalbantove,
Te ih daje ljubi Anđeliji:
"Naj ti, Anđo, oči nalbantove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Ljubo moja, za života moga."
To izusti, a dušu ispusti.
|
|
|