|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Ženidba Zmaj-Despota Vuka
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Zmaj-Despota Vuka (II)
Drugu Vuče knjigu napisao,
Te je posla šeru Dmitrovici
Na koljeno starcu Kuzun-Janju:
"Starče Janjo, od Srijema kneže!
"Opravi mi sina Milovana,
"Da mi bude svatki starješina,
"Nek povede tri stotine svata,
"Nek se znadu svati starješinski."
Treću Vuče knjigu napisao,
Te je posla ka Sibinju gradu
Na svog kuma Sibinjanin-Janka:
"O moj kome, od Sibinja Janko!
"Kako tebe sitna knjiga dođe,
"Brže kupi trista Ugričića,
"Hajde mene, kume, u svatove,
"Da ti vjenčaš mene i đevojku."
Kada Vuče knjige opravio,
On iziđe na bijelu kulu,
Baci s kule dvanaest topova,
Haber dade Srijem-zemlji ravnoj,
Sasta mu se šest stotin' svatova
Po izboru bolji od boljega.
Malo bilo vreme postajalo,
Al' eto ti dva Jakšića mlada
I sa šnjima dvanaest delija,
Dočeka ih Zmaj-Despote Vuče,
Konje vodi u arove donje,
A junake na bijelu kulu;
Tek što oni za sofru sjedoše,
Al' eto ti sina Milovana
Sa njegovih tri stotin' Sremljana;
Tek što Vuče svate dočekuje,
Al' eto ti od Sibinja Janka
I on vodi tri stotin" Madžara,
Te se sasta sila i svatovi
Ukraj Save pred bijelom kulom;
Lijepo ih dočekao Vuče,
Napoji ih vinom i rakijom,
A parani svakom đakonijom.
Tu su tavnu noćcu prenoćili,
A kad svanu i ogranu sunce,
Udariše jasni daulbasi,
A viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Daleko je Mletku putovati."
Te se diže sila i svatovi,
Otidoše u zemlju Latinsku.
Dok dođoše Mletku pitomome
B'jelu dvoru bana Latinina
Lijepo ih bane dočekao:
Konje vodi u podrume donje,
A junake na bijele kule,
Za gotove sofre zasjedoše,
Piše vino za neđelju dana;
Pa kad prođe neđeljica ravno,
Tad' viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Prijatelju, izvodi đevojku,
"Daleko je Savi putovati."
Tek što oni u riječi bjehu.
Na gradu se otvoriše vrata,
Iziđoše dva banova sina,
Izvedoše konja zelenoga
Sa suvijem okićena zlatom,
I na konju Rosandu đevojku
Obasutu mrežom od bisera
Savrh glave do zelene trave;
Te zovnuše dva Jakšića mlada,
Đeverima snahu prodadoše,
Na kapiju zdravo ispratiše;
No se vrati Zmaj-Despote Vuče
A sa kumom od Sibinja Jankom
I Janjovim sinom Milovanom
I sa šnjima dv'je stotine svata,
Da daruje tasta i punicu,
A đeveri snahu odvedoše;
No kad Vuče u povratak dođe,
Susrete ga bane i banica,
Te odoše zeta darivati:
Ban mu dade kalpak i čelenku,
A banica divan-kabanicu
Iskićenu sa suvijem zlatom,
Pa eto ti dva banova sina,
Dadoše mu dva mača zelena
Sve u suvo oblivena zlato;
Pa eto ti sluge Milutina
I on nosi zlatnu kupu vina,
Pokloni je Zmaj-Despotu Vuku.
Istom uze Zmaj-Despote Vuče,
Istom uze da popije vino,
Al' dotrča jedan od svatova,
Na njemu je sedamnaest rana,
Nosi desnu u lijevoj ruku,
Kako dođe Zmaj-Despotu Vuku,
A on Vuku 'vako progovori:
"Zlo ti vino, Zmaj-Despote Vuče!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Udari ti sila u svatove,
"Čudna sila, Đerzelez Alija
"Sa njegovih trista Sarajlija,
"Pogibe ti hiljada svatova,
"Od hiljade jedan ne ostade,
"Do ostala dva Jakšića mlada,
"Ali ih je ljuto saletio,
"Saletio Đerzelez Alile,
"Ljuto ti je Dmitra obranio,
"No još brane lijepu đevojku,
"Do sad mislim da su izginuli."
A kad začu Zmaj-Despote Vuče,
Baci kupu o mermer-kaldrmu,
S leđa baci divan-kabanicu,
A sa glave tastova kalpaka,
Pa privati vrancu za dizgine,
Okrenu ga polju na kapiju,
A za njime kume i starojko:
Kad iziđe Vuče na kapiju,
A on pusti vranca alovita,
Odmah dođe na polje široko,
Đeno Turčin svate isjekao;
Ali stoje dva Jakšića mlada,
Jošte brane ljepotu đevojku
Od Turčina Đerzelez-Alije;
No kad Turčin Vuka opazio,
Pleći dade bijegati stade;
No ne dade Vuče bijegati,
Sustiže ga u po polja ravna,
Udari ga sabljom na dovatu
Te pros'ječe ruho na Turčinu,
No Turčinu ništa ne naudi;
Kad to viđe Zmaj-Despote Vuče,
A on trže perna buzdovana,
Ode njega njime udarati,
Ne bi li ga s konjem rastavio;
Ali Turčin ni habera nema,
Veće vrati suru bedeviju,
A poteže sablju okovanu,
Da on Vuku odsiječe glavu;
No mu Vuče sablju dočekao,
Prebio je na tri polovine;
No da vidiš Đerzelez-Alije!
On poteže zelena gadara,
Ode ćerat' po mejdanu Vuka,
Gotovo ga nadvladao bješe;
No to gleda lijepa đevojka
Od ovaca iz zelene trave,
Pa joj žao Zmaj-Despota Vuka,
Pa mu ode mlada govoriti:
"O junače, Bog te ne ubio!
"Zar ne vidiš, da si poginuo?
"Na Turčinu oklop gvožđe ima;
"No đe ti je str'jela i tetiva?
"Udri njega u čelo junačko,
"Đe sastavlja samur i obrve,
"Te ćeš njega lasno pogubiti."
To kad začu Đerzelez Alija,
On ne znaše što zbori đevojka,
Pak pogleda u zelenu travu,
Da on vidi, ko govori s Vukom,
A Vuk trže str'jelu i tetivu,
Te on gleda Đerzelez-Aliju,
Pogodi ga u čelo junačko,
Turčin pade u zelenu travu,
Turčin pade, a Vuče dopade,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Uvati mu suru bedeviju,
Pa se natrag u svatove vrati,
Te po polju društvo pokupio;
Dokle Vuče svate izbrojio,
Al' mu nema sedam stotin' svata,
Lijepo se doma opraviše.
Kad dođoše šeru Kupinovu,
Ugosti ih Zmaj-Despote Vuče,
Pod'jeli im svilene darove,
Pa odoše svaki dvoru svome,
A on osta s Rosandom na kuli
|
|
|