|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Nahod Simeun
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Nahod Simeun (II dio)
Sjedi Simo, pije rujno vino,
Al' ne može gospođa kraljica,
Već sve gleda Nahod-Simeuna.
Kad je noćca bila omrknula,
Tad' kraljica reče Simeunu:
"Skidaj ruho, neznana katano!
"Valja tebe noćiti s kraljicom
"I obljubit' Budimsku kraljicu."
Simeuna vino prevarilo,
Ruho skide, leže sa kraljicom,
Te kraljici obljubio lice.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Simeuna popustilo vino,
Te on viđe, što je učinio,
Simeunu vrlo mučno bilo,
Skoči Simo na noge lagane,
Opremi se, pa ode đoginu,
Ustavlja ga gospođa kraljica
Na šećerli kavu i rakiju,
Simeun se ne će ustaviti,
Već on svoga usjede đogata,
Ode Simo niz polje Budimsko.
Dockan Simu na um pripanulo,
Ostalo mu časno jevanđelje
Kod kraljice na bijeloj kuli;
Vrati Simo pomamna đogata,
U avliji konja ustavio,
A on ide na bijelu kulu,
Ali sjedi gospođa kraljica,
Sjedi mlada kuli na pendžeru,
Ona čati časno jevanđelje,
Roni suze niz bijelo lice;
Reče Simo gospođi kraljici:
"Daj, kraljice, časno jevanđelje."
Odgovori gospođa kraljica:
"Simeune, dugo jadan bio!
"U z'o čas ga roda potražio!
"A u gori doš'o u Budima
"I noćio s gospođom kraljicom
"I kraljici obljubio lice!
"Ti si svoju obljubio majku!"[12]
Kad to začu Nahod Simeune,
Proli suze od bijela lica,
Pa uzima časno jevanđelje
I kraljicu poljubi u ruku,
Ode Simo do svoga đogata,
Usjede ga, ode namastiru.
Kad je bio sprema namastira,
Ugleda ga otac igumane,
Pozna svoga đoga iz podruma
I na njemu Nahod-Simeuna,
Malo bliže pred njeg' izlazio,
Simeune spade od đogata,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi oca u skut i u ruku.
Govori mu otac igumane:
"Đe si mene, Nahod-Simeune?
"Đe si mene toliko vrijeme?"
Veli njemu Nahod-Simeune:
"Ne pitaj me, oče igumane!
"U z'o čas sam roda potražio,
"A u gori doš'o do Budima."
Sve se njemu ispoviđe Simo.
Kad to čuo otac igumane,
Uze Sima za bijelu ruku,
Pa otvori tavnicu prokletu,
Đeno leži voda do koljena,
I po vodi guje i jakrepi,
Simeuna baci u tavnicu,
Pa zatvora tavnicu prokletu,
Ključe baci u tiho Dunavo,
Pa je starac tiho govorio:
"Kad izišli ključi iz Dunava,
"Simeun se grija oprostio!"
Tako stade za devet godina.
Kada nasta godina deseta,
A ribari ribe povataše
I u ribi ključeve nađoše,
Dokazaše starcu igumanu;
Igumanu na um pade Simo,
Pa on uze ključe od tavnice,
Te otvori prokletu tavnicu,
U tavnici vode ne imade,
Niti gmižu guje i jakrepi;
U tavnici sunce ogrijalo,
Simo sjedi za stolom zlatnijem,
U rukama drži jevanđelje.
12) Valja da je u jevanđeliju, sprijed ili na kraju, bilo zapisano,
čije je ono, ko je on, i čega radi ide po svijetu.
|
|
|