|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Ženidba Dušanova
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba Dušanova (V)
Al' povika Miloš Voinović:
"Stani malo, bijelo Latinče!
"Milo bi ti bilo pobjegnuti."
Pak poćera po polju Latinče,
Doćera ga do Leđanskih vrata,
Al' Leđanska vrata zatvorena;
Pusti koplje Miloš Voinović,
Te prikova bijelo Latinče,
Prikova ga za Leđanska vrata,
Pak mu rusu odsiječe glavu,
Kulašu je baci u zobnicu;
Pa uvati njegova dorata,
Odvede ga caru čestitome:
"Eto, care, zatočnika glave."
Car mu dade blago nebrojeno:
"Idi, sinko, te se napij vina;
"Čestita ću tebe učiniti."
Tek što Miloš sjede piti vina,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod Leđanom gradom
"Na livadi tri konja viteza,
"Pod sedlima i pod ratovima,
"I na njima tri plamena mača,
"Vrhovi im nebu okrenuti;
"Da preskočiš tri konja viteza:
"Ako li ih preskočiti ne ćeš,
"Ne ćeš izić', ni izvest' đevojke."
Opet viknu telal po svatov'ma:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da preskoči tri konja viteza
"I na njima tri plamena mača?"
Taj se junak naći ne mogaše;
Al' eto ti mlada Bugarina
Pred šatora Srpskog car-Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da preskočim tri konja viteza?"-
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Nego skini Bugar-kabanicu,
"Bog ubio onoga terziju,
"Koji ti je toliku srezao!"
Govori mu Miloš Voinović:
"Sjedi, care, pak pij rujno vino,
"Ne brini se mojom kabanicom;
"Ako bude srce u junaku,
"Kabanica ne će ništa smesti:
"Kojoj ovci svoje runo smeta,
"Onđe nije ni ovce ni runa."
Pa on ode u polje Leđansko;
Kada dođe do dobrijih konja,
On provodi svojega kulaša,
Pa kulašu svome progovara:
"Čekaj mene u sedlo, kulašu."
A on prođe s one druge strane,
Zaigra se preko polja ravna,
I preskoči tri konja viteza
I na njima tri plamena mača,
Ustavi se na svojem kulašu;
Pa on uze tri konja viteza,
Odvede ih Srpskom car-Stjepanu.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Hajde sada, care Srbljanine!
"Pod najvišu kulu u Leđanu,
"Na kuli je koplje udareno,
"Na koplju je od zlata jabuka;
"Ti strijeljaj kroz prsten jabuku."
Miloš više ne šće ni čekati,
Već on pita cara čestitoga:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da strijeljam kroz prsten jabuku?":
"Jest slobodno, moj rođeni sinko!"
Ode Miloš pod bijelu kulu,
Zape strjelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli kroz prsten jabuku,
Pak je uze u bijele ruke,
Odnese je caru čestitome.
Lijepo ga care obdario.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod bijelom kulom
"Izišla su dva kraljeva sina,
"Izveli su tri l'jepe đevojke,
"Tri đevojke, sve tri jednolike,
"I na njima ruho jednoliko;
"Idi poznaj, koje je Roksanda;
"Ako li se koje druge mašiš,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave,
"A kamo li izvesti đevojke!"
Kad je care r'ječi razumijo,
On doziva Todora vezira;
"Idi, slugo, te poznaj đevojku."
Todor mu se pravo kunijaše:
"Nijesam je, care, ni viđeo,
"Jer su mi je po mraku izveli,
"Kada sam je ja prstenovao."
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Nadmudrismo i nadjunačismo,
"Pak nam osta cura na sramotu!"
Kad to začu Miloš Voinović,
On otide caru čestitome:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da ja poznam Roksandu đevojku?":
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Al' je jadno u te pouzdanje;
"Kako ćeš ti poznati đevojku,
"Kad je nigda ni viđeo nisi?"
Al' govori Miloš Voinović:
"Ne brini se, care gospodine!
"Kad ja bijah u Šari planini
"Kod ovaca dvanaest hiljada,
"Za noć bude po trista janjaca,
"Ja sam svako po ovci poznav'o;
"Roksandu ću po braći poznati."
|
|
|