|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Nahod Momir
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Nahod Momir (II)
"Kade bude u oči vaskrsa,
"Ostojimo to sveto večernje,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Vi uzmite svaki po čauša,
"Te vodite dvoru na večeru,
"Ja ću kuma Naoda Momira,
"Odvešću ga dvoru na večeru,
"Iznosiću trogodišnje vino
"I rakiju od sedam godina;
"Opojiću Naoda Momira,
"Odneću ga u careve dvore
"Na čardake gdi Grozdana spava,
"Metnuću ga sestrici na ruke,
"A sestra je svaka milostiva
"I na svoga brata žalostiva,
"Ona će ga lepše prigrliti;
"A kad bude na vaskrsenije,
"I budemo na jutrenji svetoj,
"Bude vreme celivat' 'vanđelje,
"Car će gledat' i desno i levo,
"Da s Momirom celiva 'vanđelje,
"Kad Momira ne bude u crkvi,
"Ja ću s carem celivat' 'vanđelje;
"Kad jutrenju svetu savršimo,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Car će onda mene zapitati:
""O Todore, kamo mi Momire?
""Što mi nije deteta u crkvi?
""Kod tebe je na večeri bilo,
""Na njega si navalio vino,
""Od vina ga ljuto boli glava,
""Te ne može u crkvu da dođe." "
"Vas četiri dušom podnesite,
"A četiri krivo svedočite:
""Momir ljubi sestru Grozdijanku.""
"Tako ćemo omrazit' Momira,
"Sa čestitim carem rastaviti."
Kad je bilo u oči uskrsa,
Večernje su sveto ostajali
I izišli iz bijele crkve,
Svaki vezir uze po čauša,
Todor uze Naoda Momira,
Odvede ga dvoru na večeru,
Pred njeg' nosi tregodišnje vino
I rakiju od sedam godina,
A u vino meša svako bilje,
Ponajviše benđeluka teška,
A na tvrdi sanak namenjuje,
Neka spava Naode Momire,
Dok ne svane II sunce ne grane
I dok bude doba leturđiji.
Opi s' dete, ništ' o sebi ne zna,
Naslonja se glavom na Todora,
Na svojega krštenoga kuma;
Todor uze dete u naručje;
Odnese ga u dvore careve,
Na čardake gdi devojka spava,
I metnu ga Grozdani na ruku,
A sestra je svaka milostiva
I na svoga brata žalostiva,
Ona ga je lepše prigrlila.
Po tom malo vreme postajalo,
Petli peše, klepala ud'riše,
Sveštenici staše na jutrenje,
Sva gospoda podrani u crkvu
I pred njima Srpski car Stepane.
Jutrenju su svetu ostajali,
Dođe vreme celivat' 'vanđelje,
A car gledi i desno i levo,
Ne bi l' gdigod vidio Momira,
Da sa njime celiva 'vanđelje;
Onda priđe Todore vezire,
Te sa carem celiva 'vanđelje.
Kad jutrenju svetu savršili,
I izišli iz bijele crkve,
Pa pred crkvom seli u stolove,
Onda care poče besediti:
"O Todore! kamo mi Momire?
"Što mi nije deteta u crkvi?
"Kod tebe je bilo na večeri,
"Na njega si navalio vino,
"Od vina ga ljuto boli glava,
"Te ne može u crkvu da dođe?"
Onda poče Todor besediti;
"Car čestiti, sunce ogrejano!
"Ti Momira držiš i Grozdanu,
"Rođenoga brata i sestricu;
"Momir ljubi sestru Grozdijanku."
Tad' govori Srpski car Stepane:
Muč', Todore, mukom se zamuk'o!
"Nij' istina, što na dete kažeš,
"Tako mi se ne delilo meso
"Za života od moji kostiju
"Ja ne delim Momir' i Grozdanu!
"Rođeni su bratac i sestrica."
Povikaše osam vezirova:
Četvorica dušom podnesoše,
A četiri krivo svedočiše:
"Jeste, care, Bog i njina duša!
"Jeste, care, današnjeg nam dana!
"Jeste, care, umrlog nam časa!
"Momir ljubi sestru Grozdijanku,
"I sad spava s njome na čardaku!"
Rasrdi se Srpski car Stepane,
Od ljutine aljinu razdera,
Od žalosti grozne suze proli:
"Ej Momire, ej žalosti moja!
"Ej Momire, lepa kito cveća!
"Teško mene, ja izgubi tebe!"
Pak namače dva dželata mlada:
"Brzo id'te, dva dželata mlada,
"Na čardake, gdi Grozdana spava,
"Uvatite Naoda Momira,
"Vodite ga, te ga obesite
"U gradini o suvoj davini,
"Štono se je drvo osušilo
"Ima vreme tri godine dana,
"Niti lista niti cvetom cvati."
Otidoše dva dželata mlada,
Ali Momir na čardaku spava,
Kod njeg' sedi sestra Grozdijanka,
Nad njim maše granom bosiljkovom,
Svome bratu čini lepa lada,
Da joj bratac mamuran pospava.
Tu dođoše dva dželata mlada,
Namkoše mu gajtan oko vrata;
Kad to vide gospođa devojka,
Ona pisnu, kao zmija ljuta,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
A Momir se trže iza sanka,
Oči metnu, pogleda nada se,
Te ugleda dva dželata mlada,
Pa i stade Bogom bratimiti:
"Bogom braćo, dva dželata mlada!
"Nemojte me odma obesiti,
"Vodite me caru roditelju,
"Da ja pitam roditelja moga,
"Za što mene oće da obesi,
"Šta li sam mu sagrešio ljuto;
"A sva moja braća i družina
"Raduje se svetom vaskrsenju,
"Mene baba oće da obesi
"Na znan danak na vaskrsenije!"
Dželati su, al' su milostivi,
Oni staše suze prosipati
Na Momira mlada gledajući;
Vode njega caru roditelju.
|
|
|