|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Ban Milutin i Duka Hercegovac
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ban Milutin i Duka Hercegovac (III)
Goli, bosi stoje u avliji
I meću se kamena s ramena,
Pa govori mlađi starijemu
"Udri, brate, ako bolje možeš."
A stariji mlađem govorio:
"Kako ću ti, brate, odbaciti,
"Kad se nisam vinom pričestio
"Ni bijelim ljebom naranio,
"Od kako sam baba izgubio?"
Kad to čuo bane Milutine,
Ud'riše mu suze od očiju,
Ugna đoga u mermer-avliju,
Opazi ga dvoje đece ludo,
Pa pobježe u bijele dvore,
Te kazuju svojoj miloj tetki:
"Teto naša, Jelice đevojko!
"Neko dođe u mermer avliju,
"I on jaše đoga babovoga!"
A kad čula Jelica đevojka,
Te iziđe pred bijele dvore,
Odmah pozna svoga mila brata,
Pa mu pade mlada oko vrata,
Roni suze niz bijelo lice;
A tješi je bane Milutine:
"Nemoj, sestro, više tugovati!
"Ta dosta si mlada tugovala
"U rukama Duke zulumćara."
Te s' đevojka malo utješila,
Dovede mu dva nejaka sina,
Ode bane đecu milovati,
A Jelici tiho govoriti:
"Otvori mi prebijelu kulu."
Al' mu sestra tiho otgovara:
"Kučka jedna, a ne snaha moja,
"Od kule je ključe odnijela,
"I otišla s Dukom zulumćarom
"Ka Trojici prebijeloj crkvi."
Kad je bane sestru saslušao,
On podviknu trideset delija,
Te na kuli obiše kapiju.
Ban se penje na bijelu kulu,
Te otvara popete sepete,
Nađe bane đečine haljine:
Od kadive zelene dolame,
I nađe im tanke preobuke,
On obuče dva nejaka sina
I Jelicu svoju milu seju,
Pa on obi Dukine podrume,
Napoji ih vinom crvenijem,
A narani ljebom bijelijem,
Pa ih posla u mermer-avliju,
Da s' igraju mladi po avliji,
A on sakri konje u podrume,
A delije na bijelu kulu;
Ode gledat' sa bijele kule,
Šta mu đeca po avliji rade,
I šta će im Duka učiniti,
Kada s ljubom u avliju dođe.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Al' eto ti Duke Hercegovca
Sa njegovom ljubom Ikonijom;
Kako viđe dva banova sina,
On potrže pletenu kandžiju,
Ode ćerat' đecu po avliji.
Ali skoči bane sa čardaka,
Viknu bane trideset delija,
Opkoliše Duku zulumćara,
Šćahu njega živa uvatiti;
No se ne da Duka uvatiti,
Trže sablju u desnicu ruku,
Dvije banu pogubio sluge.
Kad to viđe bane Milutine,
On udari Duku zulumćara
Sa svojijem pernim buzdovanom,
Udari ga u čelo junačko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
Koliko mu krvi žedan bješe,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu
To kad viđe ljuba Ikonija,
Stade bjegat' mlada niz avliju,
Ne dadoše dva banova sina,
Veće odmah kuju uvatiše,
U ruke je banu dodadoše.
Bane viknu na svoje delije,
Donesoše b'jelu krpu platna,
Zališe je lojem i katranom,
Pa uviše kuju Ikoniju
Savrh glave do zelene trave,
Pa on sjede piti rujno vino,
A njoj rusu kosu zapališe.
Kad dogore dolje do očiju,
Ona s' moli banu Milutinu:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Ne daj, bane, tvoje oči čarne,
"Dosta si ih puta poljubio."
Ali veli bane Milutine:
"Dok ljubio, dotle i branio,
"Sad nek brani Duka zulumćaru
Kad dogore do bijelih dojki,
Ona zove dva nejaka sina:
"Đeco moja, ako Boga znate!
"Vi ne dajte dvije b'jele dojke,
"Dosta su vas ml'jekom zadojile
"I ludijeh do sad odranile."
Ali veli dvoje đece ludo:
"Jesu, majko, al' je skupo stalo
"Ta dvoreći Duku zulumćara
"Goli, bosi za tri godinice."
Tako zgore kučka Ikonija
Savrh glave do zelene trave.
Bane skoči od zemlje na noge,
Te Dukinu poharao kulu,
Odnese mu blago i oružje,
I odvede konje i sokole,
Zapali mu prebijele dvore,
Pa otide novoj banovini,
Štono mu je care poklonio
Vojujući po zemlji Bugarskoj;
Namjesti se bane Milutine
U Maglaja bijeloga grada.
Tu mu dođe zemlja Bosna slavna,
I od Bosne tridest kapetana,
Te se mladi banu pokloniše.
Ban udade sestricu Jelicu
U pitomu varoš Đakovicu
Za sokola Brđanina Pavla,
A oženi dva nejaka sina
S preko mora otud od Latina:
Steče bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, braćo, na sretno veselje!
To velimo, da se veselimo,
Ne bi li nas i Bog veselio!
|
|
|