|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Marko Kraljević i Vuča dženeral
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Marko Kraljević i Vuča dženeral (I)
Ili grmi, il se zemlja trese?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Već pucaju na gradu topovi,
Na tvrdome gradu Varadinu:
Šenluk čini Vuča dženerale,
Jer Je Vuča šićar zadobio,
Tri vojvode Srpske uvatio:
Jedno jeste Miloš od Pocerja,
Drugo jeste Toplica Milane,
A treće je Kosančić Ivane,
Bacio ih na dno u tavnicu,
Đeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena
Cvili junak Miloš od Pocerja,
Cvili Miloš, kako ljuta guja;
Jer se Miloš nije naučio
Podnositi muku i nevolju;
Cvili Miloš kao ljuta guja,
Privlači se na pendžer tavnici,
Te on gleda junak po sokaci,
Ne bi l' koga znana opazio,
Al' pripazi poštu knjigonošu,^[36]
Pa dozivlje Miloš od Pocerja:
"Bogom brate, pošta knjigonoša,
"Donesi mi jedan list hartije,
"Da ti gradim jednu sitnu knjigu "
To je pošta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
Sjede Miloš sitnu knjigu pisat'
U Prilipa u bijela grada,
Svome pobru Kraljeviću Marku:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Il' ne čuješ, il' ne haješ za me?
"Teške sam ti muke dopanuo,
"Pobratime, u Madžarske ruke.
"Uvati me Vuča dženerale,
"I još moja oba pobratima;
"Bacio nas na dno u tavnicu,
"Đeno leži voda do koljena,
"A junačke kosti do ramena,
"Ležim, brate, tri bijela dana,
"Ako budem, brate, još tri dana,
"Nikada me više viđet' ne ćeš,
"Izbavljaj me, pobratime Marko,
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa u lice perom udario,
Od obraza krvi natočio,
S krvi njemu knjigu zapečati,
Pa je dade pošti knjigonoši,
I dade mu dvanaest dukata;
Pa je pošti Miloš govorio:
"Nosi knjigu bijelu Prilipu
"Na koljeno Kraljeviću Marku."
Ode pošta bijelu Prilipu,
U njeg' stiže u svetu neđelju,
Kada Srblji u crkvi bijahu;
Stade pošta pred bijelom crkvom,
Dokle Marko iziđe iz crkve;
Kad iziđe Kraljeviću Marko,
Pošta kapu pod mišicu baci,
Poklanja se do zemljice Marku,
Pa mu dade list knjige tanane.
Kada Marko sitnu knjigu primi,
Stojeći je knjigu proučio;
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Ud'riše mu suze od očiju,
Pa je onda Marko besjedio:
"Avaj mene, dragi pobratime!
"Tu li si mi, bolan, dopadnuo!
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Hoće tebe pobro izbaviti
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa on ode svojoj tankoj kuli,
Sjede malo, te se napi vina,
Pa pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka,
Priveza je mrkom jemenijom;
Pa uzimlje koplje ubojito,
Pa se spušta u podrume Šarcu;
Te opremi Šarca od mejdana:
Priteže mu sedmore kolane,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom;
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o unkaš Šarinu,
S desne strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
Pa se Šarcu na ramena baci,
Okrenu ga od Prilipa grada,
Ode pravo stojnu Bijogradu.
Kad je bio pokraj Bijograda,
Uvrati se,te se napi vina;
Pa odatle poklopi Šarina,
Za Dunavom skela dogodi se;
Dvaput Marko skeledžiju viknu,
Pa ga više ni čekati ne šće,
Već naćera Šarca na Dunavo,
Ode pravo gradu Varadinu,
Pod Varadin u polje zeleno.
|
|
|