|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Marko Kraljević i Mina od Kostura
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Marko Kraljević i Mina od Kostura (II)
Tad' navali ljuta Arapija,
Ode caru triest hiljad' vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže hodi, moj posinko Marko!
"Propade mi triest hiljad' vojske."
Ali Marko caru odgovara:
"Kada brže, care poočime!
"Još se nisam vina napojio,
"A kamo li u slavu ustao!"
Kad je drugo jutro osvanulo
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru šeset hiljad' vojske.
Opet care Marku knjigu piše:
"Hodi brže, moj posinko Marko!
"Propade mi šeset hiljad' vojske."
Ili Marko caru odgovara:
"Čekaj malo, care poočime,
"Još se nisam dobro počastio
"S kumovima i s prijateljima."
Kad je treće jutro osvanulo,
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog dobroga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru sto hiljada vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže da si, moj posinko Marko!
"Brže da si, moj po Bogu sinko!
"Arapi mi šator oboriše."
Onda Marko usjede na Šarca,
Pak on ode u carevu vojsku;
Kad u jutru bijel dan osvanu
I dvije se udariše vojske,
Opazi ta straža od Arapa,
Pak povika iz grla bijela:
"Sad ustupi, ljuta Arapijo!
"Eno onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Onda Marko ud'ri međ' Arape,
Na tri strane vojsku rašćerao:
Jednu vojsku sabljom isjekao,
Drugu vojsku Šarcem pogazio,
Treću vojsku pred cara dognao;
Al' se Marko ljuto izranio:
Sedamdeset rana dopanuo,
Sedamdeset rana od Arapa;
Pak on caru pade preko krila,
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Jesu li ti rane od samrti?
"Možeš li mi, sinko, preboljeti,
"Da ti tražim melem i ećime?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Gospodine, care poočime!
"Nijesu mi rane od samrti,
"Čini mi se, mogu preboljeti."
Car se maši rukom u džepove,
Te mu daje hiljadu dukata,
Da on ide grdne rane vidat',
Za njim posla dvije vjerne sluge,
Da gledaju, da ne umre Marko;
Ali Marko ne traži ećima,
Već on ide iz krčme u krčmu,
Te on traži, đe je bolje vino.
Tek se Marko vina ponapio,
I grdne mu rane zarastoše;
Ali njemu sitna knjiga dođe,
Da su njemu dvori poharani:
Poharani, ognjem popaljeni,
Stara majka s konjma pregažena
I vjerna mu ljuba zarobljena;
Tad' protuži Kraljeviću Marko
Uz koljeno caru poočimu:
"Gospodine, care poočime!
"B'jeli su mi dvori poharani,
"V'jerna mi je ljuba zarobljena,
"Stara majka s konjma pregažena,
"Iz riznice odnešeno blago,
"Odnijo ga Mina od Kostura."
Njega tješi care gospodine:
"Ne boj mi se, moj posinko Marko!
"Ako su ti dvori izgoreli,
"Ljepše ću ti dvore načiniti
"Pored mojih, ko i moji što su;
"Ako ti je blago odnešeno,
"Da t' učinim agom haračlijnskim,
"Pak ćeš više blaga sakupiti;
"Ako ti je ljuba odvedena,
"Boljom ću te ljubom oženiti."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Fala tebe, care poočime!
"Kad ti staneš mene dvore gradit',
"Mene hoće sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Oni su mu dvori izgoreli,
""A ovi mu pusti ostanuli!""
"Da m' učiniš agom haračlijnskim,
"Ja harača pokupit' ne mogu
"Dok ne svežem ništa i uboga,
"Pa će mene sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Ono mu je blago odnešeno,
""A ovo mu ostanulo pusto!""
"A što ćeš me ženit' drugom ljubom,
"Kad je moja ljuba u životu?
"Već daj meni trista janičara,
"Pokuj njima krive kosijere,
"I daj njima lagane motike,
"Ja ću ići bijelu Kosturu
"Ne bi l' svoju povratio ljubu."
Car mu dade trista janičara,
Pokova im krive kosijere,
I dade im lagane motike.
Janičare sjetovao Marko:
"Braćo moja, trista janičara!
"Vi idite bijelu Kosturu,
"Kad dođete ka Kosturu gradu,
"Vama će se Grci radovati:
""Blago nama, evo nam argata!
""Jeftino će radit' vinograde.""
"Vi nemojte, braćo moja draga,
"Već padnite pod Kosturom gradom,
"Pijte vino i bistru rakiju,
"Dokle i ja u Kostur ne dođem."
Otidoše trista janičara,
Otidoše bijelu Kosturu,
Marko ode Svetoj gori slavnoj,
Pričesti se i ispovjedi se,
Jer je mnogu krvcu učinio;
Pa obuče ruho kaluđersko,
Pusti crnu bradu do pojasa,
A na glavu kapu kamilavku;
Pa se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Kosturu.
Kada dođe Mini od Kostura,
Al' on sjedi, rujno pije vino,
A Markova služi mu ga ljuba;
Pita njega Mina od Kostura:
"Oj Boga ti, crni kaluđere!
"Otkud tebe taj šareni konjic?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, Mina gospodaru!
"Ja sam bio u carevoj vojsci
"Na Arapskoj ljutoj pokrajini,
"Tamo bješe jedna budalina
"Po imenu Kraljeviću Marko,
"I on tamo jeste poginuo:
"I ja njega jesam saranio
"Po zakonu i po običaju,
"Dadoše mi konja od podušja."
Kad to začu Mina od Kostura,
Od radosti na noge skočio,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Be aferim, crni kaluđere!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako čekam ja takove glase:
"Markove sam poharao dvore,
"Poharao, ognjem popalio,
"Vjernu sam mu ljubu zarobio,
"Još je za se nijesam vjenčao;
"Sve sam ček'o, dok pogine Marko,
"A sad ćeš me ti vjenčati s njome."
Uze knjigu Kraljeviću Marko,
Knjigu uze, te Minu vjenčava,
Da sa kime, već sa svojom ljubom!
Pa sjedoše rujno piti vino,
Vino piti i veseliti se,
Al' govori Mina od Kostura:
"Čuješ Jelo, i srce i dušo!
"Do sad si se Markovica zvala,
"A od sad si Minina gospođa;
"Idi, dušo, u riznice donje,
"Te donesi tri kupe dukata,
"Da darujem crna kaluđera."
Ode Jela u riznice donje,
Te donese tri kupe dukata,
Ne nosi ih od Minina blaga,
Već ih nosi od Markova blaga;
I donese sablju zarđalu,
Pa je daje crnom kaluđeru:
"Na ti i to, crni kaluđere,
"Od podušja Kraljeviću Marku."
Uze sablju Kraljeviću Marko,
Sablju uze, pa je zagleduje,
Pa govori Mini od Kostura:
"Gospodaru, Mina od Kostura!
"Jel' slobodno na veselju tvome
"Poigrati sitno kaluđerski?"
Veli njemu Mina od Kostura:
"Jest slobodno, crni kaluđere,
"Jest slobodno, za što ne bi bilo
Skoči Marko na noge lagane
Obrnu se i dva i tri puča,
Sav se čardak iz temelja trese;
Pa potrže sablju zarđalu,
Manu sabljom s desna na lijevo,
Te on Mini odsiječe glavu,
Pa povika iz grla bijela:
"Sad naval'te, moja argatijo!
"Nema vama Mine od Kostura."
Navališe trista janičara
U dvorove Mine od Kostura,
Bijele mu dvore poharaše,
Poharaše, ognjem popališe;
Marko uze svoju vjernu ljubu
I Minino on pokupi blago,
Pa otide bijelu Prilipu
Pjevajući i pop'jevajući.
|
|
|