|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Marko Kraljević i Arapin
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Marko Kraljević i Arapin (I)
Kulu gradi crni Arapine,
Kulu gradi od dvadest tavana,
Ukraj sinjeg mora debeloga;
Kad je Arap kulu načinio,
Udario stakla u pendžere,
Prestr(?)o je svilom i kadifom,
Pa je onda kuli govorio:
"Što ćeš pusta u primorju, kulo?
"Kad po tebe nitko šetat' nema:
"Majke nemam, a sestrice nemam,
"A jošte se oženio nisam,
"Da po tebe ljuba moja šeće;
"Al' tako me ne rodila majka,
"Već kobila, koja bedeviju,
"Zaprosiću u cara đevojku;
"Jal' će mi je care pokloniti,
"Jali će mi na mejdan izići."
To je Arap kuli izrekao,
Pa on odmah sitnu knjigu piše,
Te je šalje caru u Stambola:
"Gospodine, care od Stambola!
"Kod mora sam kulu načinio,
"Po njojzi mi nitko šetat' nema,
"A jošte se oženio nisam;
"Pokloni mi šćercu za ljubovcu;
"Ako l' mi je pokloniti ne ćeš,
"A ti hajde na mejdan junački."
Dođe knjiga caru čestitome,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Stade care tražit" mejdandžije,
Obećava blago nebrojeno,
Ko pogubi crnog Arapina.
Mejdandžije mloge odlaziše,
Al' Stambolu ni jedan ne dođe.
Nuto caru velike nevolje!
Veće njemu nesta mejdandžija,
Sve pogubi crni Arapine.
Ni tu nije goleme nevolje,
Al' s' opremi crni Arapine
Iz primorja sa bijele kule:
On s' obuče u ruho gospodsko,
A pripasa sablju okovanu,
Pa opremi sivu bedeviju:
Poteže joj sedmere kolane,
Zauzda je uzdom pozlaćenom,
Pa priveza čador u terkiju,
I sa strane tešku topuzinu;
Kobili se na ramena baci,
Pa uprti koplje ubojito,
Ode pravo bijelu Stambolu.
Kad je doš'o pred Stambolska vrata,
Pred vratima koplje udario,
A za koplje svez'o bedeviju,
Pak razape bijela čadora,
I na Stambol on nametnu namet:
Sve na noćcu po jalovu ovcu
I furunu ljeba bijeloga,
Jedan čabar žežene rakije,
Po dva čabra crvenoga vina,
I po jednu lijepu đevojku,
Te mu služi crveniku vino,
A noći joj b'jelo lice ljubi,
Dnevi daje u zemlju Taliju,
Te uzima nebrojeno blago.
Tako drža tri meseca dana;
Ni tu nije golema zuluma;
Arap uzja tanku bedeviju,
Naćera je kroz Stambol bijeli,
Dođe pravo pod careve dvore,
Viče cara iz grla bijela:
"More care! izvodi đevojku."
Pa poteže tešku topuzinu,
Njome lupa careve dvorove,
Sasu njemu stakla u pendžere.
Kad se care viđe na nevolji,
Dade njemu curu na sramotu.
Sjede Arap svadbu utovarat':
"Do petnaest bijelijeh Dana,
"Dok otidem u primorje ravno,
"I sakupim kitu i svatove."
Pak posjede tanku bedeviju,
I otide u primorje ravno,
Da on kupi kićene svatove.
Kad to začu careva đevojka,
Cvili jadna, kako ljuta guja:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Za koga sam lice odgajila!
"Da ga ljubi crni Arapine!"
U to doba i noć omrknula;
San usnila gospođa carica,
Đe joj na snu čoek govorio:
"Ima, gospo, u državi vašoj
"Ravno polje široko Kosovo,
"I grad Prilip u polju Kosovu
"U Prilipu Kraljeviću Marko:
"Vale Marka, da je dobar junak;
"Pošlji knjigu Marku Kraljeviću,
"Posini ga Bogom istinijem,
"Obreci mu blago nebrojeno,
"Nek ti otme šćercu od Arapa "
Kad u jutru jutro osvanulo
Ona trči caru gospodaru,
Te kazuje, šta je u snu snila.
Kad je care r'ječi razumijo,
Brže piše sićana fermana,
Te ga šalje bijelu Prilipu,
Na koljeno Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Hodi mene bijelu Stambolu,
"Pogubi mi crnog Arapina,
"Da mi Arap ne vodi đevojku,
"Daću tebe tri tovara blaga."
Ferman ode Kraljeviću Marku,
Kada Marko sićan ferman primi,
I kad viđe, šta s' u njemu piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi s Bogom, carev tatarine!
"Pozdravi mi cara poočima:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu;
"Kad mi uzme sa ramena glavu,
"Što će mene tri tovara blaga"
Ode tatar caru čestitome,
Te kazuje, šta je rek'o Marko.
Kad to čula carica gospođa,
Ona gradi drugu sitnu knjigu,
Te je šalje Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene šćercu Arapinu,
"Evo tebe pet tovara blaga."
|
|
|