Napomena: U Beèu 1853., Vuk Stefanoviæ Karad¾iæ

Krene jedno jutro carev sin u lov. Gacajuæi preko snijega poène mu toèiti krv iz nosa, pa gledajuæi kako je krv crljenu po bijelu snijegu lijepo viðeti pomisli u sebi: "Oh da mi je vjenèati ðevojku da je bijela kao snijeg, a rumena kao krv!" U toj misli iduæi srete jednu babu i upita je ima li ðe takijeh ðevojaka, a ona mu odgovori da ima naprijed u onoj gori jedna kuæa bez vrata a samo jedan prozor na kuæi kroz koji se ulazi i izlazi, i u toj kuæi da ima taka ðevojka, "ma" reèe mu "sinko moj! kogod je tamo hodio da je prosi, nijedan se nije vi¹e vratio."

"Bogme ako i ne æu" odgovori carev sin, "ja idem, nego jeli ovo put?" Po¹to baba to èu, sa¾ali joj se pak se ma¹i u njedra i izvadi jedan bokuniæ kruha, i dade ga carevu sinu govoreæi: "Na ovo kruha, ali ga èuvaj kao zjenicu od oèi." On uzme kruh i krene dalje i do malo srete opet drugu babu. Ona ga upita kuda æe, a on joj ka¾e da ide prositi ðevojku tu i tu, a baba ga stave odvraæati govoreæi mu isto ¹to i ona prva, a on joj reèe: "Bogme, baba, idem da bih se i ne vratio." Onda mu baba da jedan lje¹nik govoreæi mu: "Dr¾i pri sebi ovi lje¹nik, jere æe ti slu¾iti." On uzev¹i lje¹nik poðe dalje, kad opet do malo naðe treæu babu ðe sjedi ukraj puta, i ona ga upita kud ide, a on joj ka¾e da ide prositi ðevojku tu i tu. Kad baba zaèu poène ga plaèuæi zaklinjati da se proðe te ðevojke kazujuæi mu ¹to i one prve, ali on ni nje ne ¹æe poslu¹ati. Ondar mu baba da jedan orah govoreæi mu: "Uzmi ovi orah, èuvaj ga do potrebe." On se zaèudi ovijem darovima, pak upita ovu treæu babu ¹to æe reæi da mu je ona najprva dala malo kruha, potonja lje¹nik a ona orah. Baba mu reèe: "Kruh kad doðe¹ pred kuæu baci onijem zvjeradma da te ne izjedu, a kad ti do najveæe muke bude, upitaj najpriðe lje¹nika pa oraha." Po tom carev sin krene dalje dok nabasa u nekaku gustu goru i u gori ugleda onu kuæu. Kad doðe pred kuæu skoèi nanj mno¹tvo svakojake zvjeradi, a on kako mu je rekla ona baba, baci ono kruha pa svako od zvjeradi po¹to primirisa ono kruha pade potrbu¹ke i rep savi poda se. Sad kuæa vrata nema a prozor visoko ne mo¾e da se pripne, dok na jedan mah vidi ðe niz prozor nekaka ¾ena spu¹ta svoje kose zlatne, te on pritrèi i uhvati se za one kose, te ga izvuèe u kuæu; kad ko je? ona ista ðevojka. Obeseli se jedno drugome, pa mu ðevojka reèe: "Moli Boga ðe se moja mater nije doma namjerila, nego po¹la da bilje kroz goru bere da njim mladiæe zamaðijava i u zvjerad pretvara, kao ¹to je uèinila svijema onijem koji su me prosili i tebe umalo ne rastrgo¹e da ti Bog ne pomo¾e; nego bje¾imo^! " Onda oni bje¾i gorom ¹to bolje mogu. Bje¾eæi obazru se, kad li njezina mater za njima trèi, oni se prepado¹e, a baba veæ da ih stigne, ali u muci pade na um carevu sinu oni lje¹nik, pak ga izvadi i upita: "Ah za Boga! ¹ta æemo sad?" A lje¹nik mu odgovori: "Otvori me." Po¹to ga otvori, buknu¹e iz njega ¾estoke rijeke, te majci put prekido¹e. Ali ona taèe ¹tapom u vodu, voda se razdvoji na dvoje: te ona za njima. Po¹to viðe¹e da æe ih opet stiæi, izvadi carev sin oni orah pak zavika: "A ti kazuj ¹ta æemo!" "Razbij me!" odgovori mu orah, i kako ga razbi, sinu iz njega oganj da se za malo sva gora ne zapali. Ali majka ðevojèina pljune u oganj, te se u oni èas udune, pa jednako za njima u poæeru. Ondar carev sin viðe da su ovo ðavolja ma¹tanija, prekrsti se put istoka i kliknu jakoga Boga u pomoæ, dok puèe munja iz neba te sa¾e¾e ðevojaèku majku, i pod njom se zemlja prosjede, te joj kosti satopi, i tako carev sin s ðevojkom zdravo doma odbje¾e, ðevojku pokrsti i vjenèa je sebi za ¾enu I Bog mi te veselio!