Napomena: U Be"cu 1853., Vuk Stefanovi'c Karad"zi'c

Car Dukljan

Bio je jedan car te se zvao car Dukljan. Jedan dan love'ci on po dubokijem alugama i gustijem grmenima ugleda jedno jezero te se "sumke primakne k njemu eda bi "sto ulovio. Nadnesav"si se malo nad jezero ugleda krilata konja i na njemu krilata "coeka zlatnijeh kosa dugijeh do peta dje iz jezera izlazi. Kad ih car vidje, potaja se i stade virke da gleda dje 'ce "sta li 'ce ovi "coek. Kad tek "sto na suho izide, side s konja i dohvati nekaku sviralu dugu prevjenu i "sarenu kao najve'ca zmija i po"ce u nju svirjeti da se od mila Boga ne moga"se slu"sati, i na ovi glas po"ce se sve kamenje i drve'ce "sikati. Car se upla"si pa zapne strijelu na ovoga "coeka i ljuto ga obrani kroz obadva krila. "Coek padne s konja i vrisne od muke i "zalosti da se do neba moga"se "cuti, i zavi"ce: "Moli Boga, "coe"ce, te si ti mene vidjeo pridje nego ja tebe." Po"sto car vidje dje obrani "coeka, pritr"ci k njemu s golom sabljom, a on fuk te u jezero onako ranjen; onda car uhvati onoga konja, uzja"se ga te s njim bje"zi doma. Ali teke "sto ga bje"se uzjahao, izniko"se i kralju krila, a kralj se prepade te sidje s njega i uhvativ"si ga za fuzdu povede ga, i malo idu'ci nestade mu krila te tako doma dodje. Do"sav"si doma ka"ze sve "sto se zbilo, i konja uvedu u konju"snicu medju ostale konje. Carev sin "cuju'ci za to jezero krene jedno jutro kridimice od oca, te po kazivanju o"cinu nabasa na jezero, ali ne dodje "sumke nego sa zapetom strijelom, ali pridje nego dodje do jezera upazi izvan jezera jednu "zenu sredovije"cnu dje raspletenijeh kosa pla"ce i njega gleda, te on na onome mjestu pade u nesvijest kao mrtav. U koji "cas on tu zakovrnu, u ta "cas oni krilati konj po"cne u carevoj konju"snici vri"stati i krilima udarati da se od velike uke i treske i sav carev dvor zatrese. Car sko"ci da vidi "sta mu je, dok konj re"ce caru: "Ako "zeli"s sina svoga "ziva vid\jeti, vr'ci me na mjesto oklen si me doveo." Car se prepane te onako na konja gola uzja"se, kad se konj polja dohvati, prele'ce kao munja do jezera. Kad tamo, vidi car sina mrtva prostrta i nad njim onu "zenu dje pla"ce i dje mu o"ci vadi jednom dlakom iz glave. Cara stade lelek za sinom a konja vriska za onom "zenom, dok zavika konj: "\Sada mijenjajmo sina za sina, a otac da mu je prost." Onda ona "zena povrati o"ci carevu sinu i zadune ga, i kad o"zivlje, dade ga caru a on njojzi konja.

(Daklem se misli da je konj bio sin one "zene, a onaj "covjek "sto ga je car ranio njegov otac.)