Napomena: U Be"cu 1870., Vuk Stefanovi'c Karad"zi'c

Zet u punicama

Vjeri se jedan vrlo mr"savi i u licu blijedi mladi'c, a pri tom i vrlo fali"sa. Imao je jednoga slugu kojega je nau"cio, da kad godj bi se on "sto pred kim falio o "cemu, da on vazda poma"ze mu polagivati, i re"ce vi"se nego "sto je on rekao. Podje jedan put u punice i povede sobom pola"zicu, kad tamo dodju, do"ceka ih punica, i po ve"ceri po"cne joj se zet faliti, kako on umije dobro na"sku knjigu, a sluga mu doda: "Umije nebore i Latinsku, te da znate kako!" Dalje stane se zet faliti, kako ima vi"se od deset krava i volova, a sluga re"ce: "Ima vaistinu i dvadeset." Dalje re"ce, kako mo"ze na godinu od osam krastavaca dobiti trideset cekina, a sluga potvrdi: "Mo"ze, i preko "sezdeset, du"se mi i obraza." Najposlije re"ce, da mo"ze najvi"sega konja presko"citi, a sluga re"ce: "Mo"ze, po"stenja mi moga, i dva jedan uz drugoga." Slu"sala punica to i di"cila se, pa zapita zeta: "\Za Boga, "sto si tako blijed i "zut u obrazu?" A zet odgovori: "Ovo mi se samo u ljeto dogodi", a sluga potvrdi: "Jest, vjere mi moje, i u ljeto i u zimu vazda jednak." Na to se vjerenik ra"zljuti, pak mu re"ce: "Mu"ci, ni"cij sine, ako si sve dosad istinu govorio, tu si najpotonju slagao."